POGLAVLJE 2 Tresu se temelji znanosti


Način kojim mislimo o skoro svim subjektima našeg društva je danas uveliko pod utjecajem našeg znanstvenog shvaćanja svijeta koji nas okružuje. Darwin-izam je imao veliki utjecaj na naše vjerovanje o životu kao preživljavanju najprilagođenijih. Vidimo kako je to uvjerenje reflektirano u kapitalističkom sustavu gdje se kompanije bore za što višu prilagođenost. Borba za preživljavanje je motivacija kompanija za stalnom težnjom prema naprijed i prema pobijeđivanju konkurencije.

Naše je društvo po definiciji uvijek kasnilo za znanstvenim razumijevanjem. Potrebno je dugo vrijeme za odumiranje starih svjetonazora, vjerovanja i navika. Međutim, na prijelazu stoljeća umire i sam Darwin-izam. Biolozi kao Lynn Margulis više ne vjeruju u preživljavanje 'sebičnog gena', dok drugi već nazivaju Darwin-izam najvećom griješkom znanosti u povijesti.

U ovom poglavlju ćemo vidjeti kako se fundamentali, paradigma, sami sveti sakramenti znanosti - kauzalni determinizam i objektivni realitet, više ne mogu braniti. Znanost je duboko ukorjenjena u vjerovanje kako za svaki učinak postoji uzrok. Učinku prethodi uzrok koji se može odrediti. Taj se koncept naziva "kauzalnim determinizmom". Znanost je isključila mogućost svijesti Boga kao kauzalnog faktora prirode! Drugi sveti sakrament je striktna segregacija i nezavisnost objekta i subjekta. Znanstvenik (subjekt) studiranjem prirode ne utječe na prirodu (objekt) svojim motrenjem. Taj se koncept naziva "objektivnošću".

Ti sami korjeni znanosti, 'objektivitet' i 'kauzalni determinizam' su uveliko utjecali na naš način mišljenja o svijetu. Znanost je potpuno poništila mogućnost postojanja uloge svijesti u prirodi i stoga nas otjerala u slijepo vjerovanje materijalizma.

Pogledajmo dublje u povijest fizike, kako bi vidjeli početak pada koji će otvoriti put mnogo većoj viziji.

 

Newton-ijanska fizika

Isac Newton (1642 - 1727)  je smatran utemeljiteljem moderne zapadne znanosti, koja je prevladavala najmanje 200 godina sve, do ranih godina 20. stoljeća, kada je Einstein konačno završio hegemoniju Newton-ove fizike svojom teorijom opće i specijalne relativnosti.

Renè Descartes, koji je razdvojio svijet na dvije domene, onu duha i onu materije, kasnije je inspirirao Isaac Newton-a. Zahvaljujući Renè Descartes-u i Isaac Newton  je konačno napustio stajalište, kako je Bog bio jedina kauzacija fizikalnih fenomena u vanjskom svijetu, pa je rođena znanost riješena tereta teoloških dogmi.

Premisa Newton-ijanske fizike je kauzalni determinizam. To znači kako se pretpostavlja proučavanje i određivanje prirode na isti način kao i proučavanje funkcioniranja stroja. Na primjer želimo sve noguće saznati o načinu kojim sat otkucava, ono što trebamo napraviti, je ispitati svaki zupčanik sata i konačno ćemo shvatiti djelovanje cijelog sata. Tako se proučavala priroda tijekom života Newton-a i kasnije.
U Newton-ovoj fizici je atom smatran točkastom česticom u prostoru. Ako smo željeli shvatiti unutarnju sturkturu atoma, morali bi ga razbiti i proučavati njegove unutarnje dijelove. Kada tako učinimo, nakon što otkrijemo i zadnju najmanju podčesticu, najmanji zupčanik sata tako govoreći, shvatit ćemo na kraju sve što se može znati o atomu.

Znanost je uvijek slijedila taj pristup. Izgradili su se ogromni akceleratori kao onaj u CERN-u (Conseil Europèen pour la Recherche Nucléaire), Europske organizacije za nuklearno istraživanje u Švicarskoj, za proučavanje materije i njeno razbijanje. U akceleratorima čestica, materija se bombardira s česticama koje su ubrzane blizu brzine svijetlosti. Nakon što je atom pogođen ubrzanom česticom, razbija se kao fini kineski porculan, dajući krhotine manjih čestica, koje se proučavaju u plinskoj test komori, ne bi li se tako otkrila unutarnja struktura atoma.

Znanost je otkrila čitavo mnoštvo čestica koje tvore atom, pa tako imamo elektrone, neutrone, protone, a neutroni i protoni se sastoje od kvarkova. Dugačka lista se nastavlja i izgleda beskrajnom. Fizičari još uvijek otkrivaju nove čestice u svojim akceleratorima čestica; a ta otkrića više ne predstavljaju vijesti dana! Otkrili su već i katalogizirali blizu tristo podatomskih čestica!

Prema Newton-ijanskoj fizici, vanjski fizikalni svijet je striktno objektivan, što znači da rezultati znanstvenih eksperimenata nisu zavisni o motritelju koji izvodi eksperiment. U tom smislu je znanost formulirala protokol po kom se moraju izvoditi znanstveni eksperimenti, prije nego su prihvaćeni. Taj protokol stipulira reproducirljivost eksperimenata od drugih znanstvenika bilo gdje na svijetu.

Newton-ijanska fizika tvrdi kako svi fenomeni u vanjskom svijetu moraju imati materijalni uzrok; mjerljivu silu ili polja energije čija je interacija s fizikalnim objektom uzrok fenomena. Vjerovalo se kako i svijest ima materijalni uzrok. U fizici Newton-a svijest je epifenomen ili sekundarni učinak kemijskih i električkih procesa koji se odvijaju u ljudskom mozgu. Dakle, ona je jednostavno nusproizvod fizikalnog mozga i nema nikakav uzrok u sebi samoj.

Gore skicirani svjetonazor Newton-ovom fizikom je i danas još uvijek najpopularnije stajalište; pa tako većina modernog zapadnog svijeta gleda na njega. Nije ni čudo, jer se Newton-ijanska fizika savršeno primijenjuje na makrokozmički svijet materijalnih objekata, koje motrimo svojim osjetima. Tako i očekujemo funkcioniranje svijeta kada se ujutro probudimo i otvorimo oči kako bi proživjeli još jedan dan.
Newton-ijanska fizika je fizika koju su poučavali u sekundarnoj školi i još uvijek vrijedi za makroskopski svijet. Na primjer, zakoni orbitiranja planeta Johannes Kepler-a se još uvijek i danas koriste u NASA-i za kalkuliranje putanja svemirskih letjelica, sve temeljeno na čistoj Newton-ijanskoj fizici.

 

Teorija relativnosti

1905 je Albert Einstein promijenio prevladavajući svjetonazor Newton-ijanske fizike za dobro čovječanstva uvođenjem svoje specijalne teorije relativnosti, nakon čega je slijedila 1915 opća teorija relativnosti.
Dokazao je kako Newton-ovi zakoni fizike nisu nikako stacionarni, vać su relativni glede motritelja i motrenog. Zavisno o razlici u brzini između motritelja i motrenog objekta, prostor se ili počinje stiskati ili širiti, a vrijeme se počinje usporavati ili ubrzavati.

Striktna objektivnost fizikalne realnosti koja je premisa Newton-ijanske fizike je održiva i ako se relativistički elementi uzmu u igru između motritelja i motrenog. Einstein je zaključio u svojoj teoriji relativnosti  kako se prostor i vrijeme više ne mogu promatrati kao dvije odvojene stvari, već kao jedna ujedinjena stvar, koju je nazvao kontinuum prostor-vrijeme

Teorija relativnosti podržava primarnost lokaliteta, što znači nužnost odvijanja svih fizikalnih fenomena u ograničenom vremenu i ograničenom prostoru. Akcije na daljinu trebaju vrijeme za putovnje kroz prostor, jer nikakva materijalna stvar ili sila ne može prijeći brzinu svijetla.

 

Kvantna fizika

Tvorac kvantne fizike je Max Planck. 1900. je proučavao spektralne linije, boje topline emitirane iz crnog tijela. Crno tijelo je objekt koji kompletno apsorbira svu toplinsku radijaciju, doseže ravnotežnu temperaturu i zatim ponovno zrači apsorbiranu toplinu. Planck je otkrio nekontinuiranost zračenja energije te zračene topline crnog tijela, koji se odvijao u emisiji jednakih i konačnih provala paketa energije s jasnim frekvencijama. Planck je pretpostavio da su vibracije atoma u crnom tijelu bile izvor radijacije. Diskretne linije energetskog spektra bi se mogle jedino objasniti pobuđenošću atoma u više energetsko stanje zbog apsorpcije topline. Apsorbirana energija se ponovno otpušta zračenjem paketa

elektromagnetske energije kada se atomi vraćaju u svoja temeljna stanja. Ti su paketi energije nazvani  kvantima, a energija paketa je proporcionalna frekvenciji zračenja.

Planck-ov koncept kvanta energije je bio u sukobu s klasičnom Maxweell-ovom elektromagnetskom teorijom, koja je predviđala kretanje elektromagnetske energije u valovima, poprimajući bilo koje male količine energije, no sigurno ne kvantizirano. Trebali je niz godina dok se utjecaj Planck-ovih otkrića nije konačno prihvatio i shvatio. Planck je očekivao kako će netko drugi naći bolje objašnjenje od njegovih kvanta, no njih je međutim potvrdio Einstein u kvantima zračenja elektromagnetske energije u eksperimentima s fotelektričkim efektom, gdje je svijetlosne kvante nazvao fotonima. Ono što je zapravo Einstein dokazao, je činjenica da se svijetlost sastoji od čestica, fotona. Einstein je za svoj rad na fotoelektričkom efektu dobio Nobelovu nagradu.

1905 je Rutherford otkrio jezgru atoma, a 1913. je Niels Bohr, koji se radio s Rutherford-om, predložio model atoma sličan minijaturnom Sunčevom sustavu u kom elektroni orbitiraju oko jezgre, kao naši planeti oko Sunca. Putanje elektrona oko jezgre su sferični slojevi nazvani elektronskim ljuskama na diskretnim udaljenostima od jezgre. Elektronska ljuska je bila odgovor Bohr-a na otkriće Max Planck-a, zaključivši kako bi atom mogao egzistirati samo s diskretnim skupom stabilnih energetskih stanja (elektrona - op. MK).

Objasnio je kako elektroni mogu samo orbitirati oko jezgre u danim ljuskama, no slobodno mogu kvantno skakati iz jedne ljuske u drugu. Kada elektron skače (kvantni skok) iz više ljuske (ljuske s višom energijom - op. prev)  na nižu ljusku (ljuska s nižom energijom  - op. MK), emitira se foton određene valne dužine (frekvencije - op. prev). Elektron ne putuje prostorom između ljusaka, već samo skače s jedne ljuske na drugu. Bohr je objasnio misterij zašto se elektroni ne sruše u jezgru rekavši kako je nemoguće 'prijeći' najnižu ljusku. Do danas kvantna fizika nije nikada bila u mogućnosti objasniti zašto su elektroni prisiljeni orbitirati u danoj ljusci; odgovor je jednostavan - to je magičnost kvantne fizike!

Louis de Broglie je 1924 postavio pitanje u svojoj doktorskoj dizertaciji ‘Recherches sur la théorie des quanta’ (Istraživanje o kvantnoj teoriji) ne bi li elektroni mogli u stvari biti i valovi? To je bilo uvođenje dualiteta vala-čestice u kvantnu fiziku. De Broglie je predložio kako bi se čestice (elektroni) mogle u jednim slučajevima promatrati kao čvrsti objekti, a u drugim slučajevima kao valovi.

Kvantna je fizika mogla modelirati to čudno dualističko ponašanje materije u konzistentnom matematičkom modelu, međutim nikada nije mogla objasniti zašto se elektron ili foton na primjer ponašaju jedamput kao čestica a u drugoj situaciji kao val. Kada se promatraju elektron ili foton kao čestica, sadržani su u ograničenom prostoru, međutim kada se promatraju kao val, on je svugdje jer se valovi šire u prostoru. Pokušati to zamisliti je potpuno nemoguće! Stoga su nazvali taj val-česticu atomskom materijom wav(e)(part)icles (analogijom bi prijevod bio val(čest)ica) indicirajući njihovu dualističku prirodu.

Kvantna fizika je najčudnija fizika s kojom se suočio ovaj svijet. Otkriveno je kako na razini subatomskih čestica priroda prestaje biti deterministička. Sve do tog vremena Newton-ijanska fizika je pretpostavljala mogućnost određivanja svih svojstava i ponašanja naše fizikalne realnosti, jer je pretpostavljala pokoravanje te realnosti dobro poznatim fizikalnim zakonima bez izuzetaka.

Kvantna je fizika dokazala kako je ta pretpostavka netočna za elementarne čestice, na mikrokozmičkoj razini. Na toj razini se priroda počinje ponašati nejasno i više nije ni u kom slučaju deterministička. Apsolutna sigurnost/izvjesnost o egzaktnom stanju i svojstvima čestice više nije odrediva; moguća je jedino kalkulacija u terminima statističke vjerojatnosti. Taj je princip postao poznat kao Heisenberg-ov princip neizvjesnosti, nazvan po Werner Heisenberg-u.

Izuzetno je važno shvatiti, kako ne-deterministička priroda subatomskih čestica nije uzrokom pomanjkanja točnosti mjernih instrumenata već je ona inherentno svojstvo same prirode. Na kvantnoj razini, elektroni skaču u orbite na višim elektronskim ljuskama s atomima bez ikavog očitog razloga. Kada skaču natrag na svoje osnovno stanje, emitira se foton (elektromagnetska svijetlosna energija). To je ponašanje uočljivo u svim našim elektroničkim uređajima, na primjer elektroničko pojačalo, kao šum. Slučajno ponašanje

prirode na kvantnoj razini je šokirala i zaintrigirala znanstvenike jer su uvijek vjerovali u Newton-ijanski aksiom o  pokoravanju prirode zakonima koji omogućavaju dobro predviđanje. Fizičari moraju sada živjeti s principom neizvjesnosti kvantne fizike. Einstein, koji u to nije mogao vjerovati, je jednom rekao: "Bog se ne kocka"!

Što uzrokuje te kvantne fluktuacije energije na kvantnoj razini, a što onemogućava predviđanje?

Erwin Schrödinger je postavio jednadžbu kako bi odredio ili brzinu (moment) ili točnu lokaciju elektrona u elektronskom oblaku (statističkom oblaku vjerojatnosti - op. prev.), konstatirajući kako se istovremeno ne može odrediti i brzina i lokacija prema principu neizvjesnosti. Znate ili poziciju elektrona a njegova brzina (moment) je neizvjesna ili ste pak odredili njegovu brzinu, no njegova lokacija će onda biti neizvjesna.

Za rješavanje te enigme dualističke prirode valice, čestice koja može biti i čestica i val, kvantni fizičari objašnjavaju taj paradoks, govoreći kako čestica samo imaginarno egzistira kao superpozicija svih mogućnosti. U tom stanju čestica ima distribuciju vjerojatnosti sličnu valu, dok se ne promatra. Čim neki motritelj, u većini slučajeva znanstvenik u svom laboratoriju, mjeri česticu, kvantna stanja čestice kolabiraju. Superpozicija svih mogućnosti, kaže se, kolabira u samo jedno fizikalno stanje prije nego ga motritelj motri. Prije motrenja ona egzistira u transcendentalnom prostoru mogućnosti. Kada se promatra, ona se 'zamrzne' (kao zaustavljena filmska slika - op. prev.) u samo jednoj od svih mogućnosti.

To je postala famozna kopenhaška interpretacija kvantne fizike, koju je predložio Niels Bohr. Kopenhaška interpretacija kaže kako čin svijesnog motrenja motritelja uzrokuje kolabiranje kvantnog vala, kvantnu superpoziciju svih mogućnosti. Dakle prema onom što kvantni fizičari kažu, fizikalni realitet je subjektivan, motritelj igra aktivnu ulogu u onom što priroda manifestira. U kvatnom području subatomskih čestica mi smo ko-kreatori svoje vlastite realnosti!

Einstein je jednom rekao: "Nisam siguran je li mjesec još uvijek tamo kada okrenem glavu". Time je mislio kako kvantna znanost pretpostavlja egzistiranje našeg fizikalnog realiteta samo kada ga se promatra (stanje čestice), a materija se vraća u čisto energetsko stanje kada nitko ne pazi na nju (valno stanje).
Kvantna je fizika značila kraj Newton-ijanske objektivne i kauzalno determinističke realnosti, jer svijesno promatranje znanstvenika igra aktivnu ulogu u fizikalnim motrenjima.

Danas se to znanje počinje koristiti za razvoj tehnologija kvantne enkripcije (šifriranja) za prijenos informacija. Presretanje poruke se može otkriti samim aktom motrenja, a time bi i neautorizirani čitatelj do određene mjere promijenio sadržaj poruke.

Kvantna znanost predviđa postojanje tako zvanog ne-lokalnog učinka. Ne-lokalni učinci su učinci koji se događaju istovremeno između fizikalnih objekata separiranih u prostor-vremenu. U tom slučaju nikakvo vrijeme nije uključeno između uzroka i učinka. To je potpuno protivno teoriji Einstein-a, po kojoj ništa u svemiru ne može prijeći brzinu svijetlosti. Kada je prvi put čuo o predviđanju postojanja ne-lokalnih učinaka kvantne znanosti, nazvao ih je 'sablasnom akcijom na daljinu'. Jednostavno nije u to vjerovao.

U tekstu Einstein, Podolsky i Rosen, objavljenom 1935 oni predlažu tako zvanu Einstein-Podolsky-Rosen (EPR) korelaciju kvantno isprepletenih čestica. Dvije čestice su isprepletene kada su im spregnuta kvantna stanja. Kvantno isprepletene čestice reagiraju kao jedno tijelo, naizgled nerazdvojeno. Kada kvantno stanje jedne čestice kolabira u klasično stanje, to čini i druga kolabirajući u potpuno isto stanje. Da bi se to dogodilo, potrebna je trenutna komunikacija između dviju čestica, drugim riječima, ne-lokalna. U EPR prijedlogu je Einstein pokušao pobiti ne-lokalnost kvantno isprepletenih čestica, tvrdnjom kako kvantna znanost mora biti nekompletna, pa je ponudio i alternativu s 'lokalno skrivenim varijablama'. 1964. je John Bell teorijski dokazao stvarnost ne-lokalnog učinka kvantno isprepletenih čestica, što je postalo poznato kao Bell-ov teorem.

Tako se komunikacija između isprepletenih čestica opet pretpostavila ne-lokalnom, a time i trenutnom. Ako se stanje jedne čestice promijeni, druga reflektira to isto stanje. Inžinjeri IBM-a su 1993. radili na kvantnoj teleportaciji korištenjem kvantne isprepletenosti kao svom kamenu temeljcu. Kvantna teleportacija je

tehnika dematerijalizacije materije na jednoj lokaciji i 'faksiranje - elektroničko prenošenje' u kvantno stanje na drugom mjestu, kako bi se na njemu lokalno materijaliziralo. Iako ne očekujemo scene iz Star Trek znanstvene fantastike u skoroj budućnosti gdje se Scotty-a portira u matični brod US.Enterprise, ostaje činjenica o realnosti fenomena.

Ono na čemu rade IBM istraživači nije stvarna teleportacija same materije, već svojstava njenih kvantnih stanja. Teleportacija je dugo bila smatrana nemogućom jer bi mjerenje, scann-iranje originala prouzročilo kolabiranje kvantnog stanja i tako razorilo original, degradirajući ga na klasično stanje. Međutim, IBM znanstvenici su predložili  trik u kojem se scann-iranje ne događa u potpunom kvantnom stanju, već u pola klasičnom i pola kvantnom stanju, kako se ne bi prekršio kvantni princip neizvjesnosti.

U travnju 2004. BBC vijesti su izvijestile o proboju u kvantnoj teleportaciji, koju su ostvarili istraživači u Austriji. Oni su uspješno portirali kvantno isprepletene fotone na daljinu od 800 m preko Dunava u Beču, korištenjem optičkih vlakana. To je prvi takav događaj kojim je demonstrirana kvantna teleportacija izvan laboratorija.

Kvantna teleportacija je glavna karakteristika razvoja novog super tipa kompjutera koji koristi kvantnu kompjutaciju. Naši postojeći kompjuteri koriste binarna stanja u memoriji nazvana bitovi, za smpremanje podataka. Bit može imati vrijednost ili jedan ili nula. U kvantnoj kompjutaciji klasični su bitovi zamijenjeni s kvantnim bitovima ili qubit-ima. Qubiti, kada su u kvantnom stanju, zauzimaju superopizicijom obje vrijednosti (jedan i nula) u isto vrijeme. Dok su qubiti u kvantnom stanju, odvija se kompjutacija. Kvantna teleportacija se koristi za pomicanje podataka (qubitova) iz jednog mjesta u memoriji u drugo, kao što se to događa i u današnjim kompjuterima. Na kraju kompjutacije kvantna stanja kompjuterske memorije kolabiraju u klasična stanja. Svi qubiti u memoriji će nakon toga imati klasične bit vrijednosti ili jedan ili nula! Prednost kvantnih kompjutera, ako bi se mogli konstruirati, je njihova mogućnost postizanja skoro beskonačnog stupnja paralelnih obrada što će ih učiniti ekstremno učinkovitim i brzim.

Ne-lokalnost i kvantno isprepletanje je postojalo samo u teoriji, sve dok Alan Aspect s Instituta za optiku Sveučilišta u Parizu 1982. nije prvi dokazao istinsko postojanje tih učinaka u svom laboratoriju. Uspio je porizvesti seriju fotona dvojčeka koji su bili slani u suprotnim smjerovima. Kvantno isprepleteni fotoni dvojčeki su putovali u svojim kvantnim stanjima, što znači kako su imali beskonačni broj smjerova spina svi u isto vrijeme kao kvantnu mogućnost. Kada se jedan od fotona presreo i mjerio, kvantno stanje spina fotona je kolabiralo u stanje klasičnog spina, koje se mogleo odrediti. U egzaktno isto vrijeme, dakle s nula vremenskom razlikom, mjeren je drugi foton dvojčeka, koji je kolabirao u potpuno isto klasično stanje spina kao i prvi foton, nezavisno o udaljenosti između dva fotona. Eksperiment je dokazao nužnost ne-lokalne komunikacije između dva fotona, jer kako bi inače drugi foton znao točan spin svog blizanca.

To je otrkiće uzdrmalo znanstvenu zajednicu do srži. Ako su ne-lokalni učinci stvarni, mora postojati ili druga dimenzija hiperprostora, druge fizikalne ravnine postojanja izvan našeg fizikalnog svijeta gdje bi se ta ne-lokalna komunikacija dogodila ili je Einstein-ova pretpostavka o nepostojanju mogućnosti za ne-lokalni učinak u našem svemiru, tj. o nemogućnosti putovanja brzinom veće od brzine svijetlosti, kriva (1)

Nakon Aspect-ovog otkrića, pojavio se fizičar David Bohm sa Sveučilišta u Londonu s kompletno drugačijim objašnjenjem. Ono što vidimo kao dva odvojena fotona je možda iluzija, jer su fotoni sjedinjeni u za sada nepoznatoj razini u jedno. Pretpostavio je holografsku prirodu našeg svemira, objasnivši to prekrasno slijedećom analogijom. Pretpostavimo postojanje kamera kraj akvarija, jedne ispred akvarija, a druge sa strane. Pretpostavimo prikazivanje odvojenih slika dvije kamere koje snimaju plivajuću ribu gledatelju na dva odvojena ekrana. Gledatelj bi mogao zaključiti nakon intenzivnog proučavanja slika s dva ekrana, kako vidi dvije ribe koje plivaju sa sinkroniziranim pokretima (isprepletenim) jer druga riba reflektira svaki pokret prve ribe. Ono što je David Bohm sugerirao s ovom analogijom, je postojanje dublje razine realiteta, gdje dva fotona uopće nisu razdvojena. Predložio je implicitni red u svemiru, jednost na dubljoj razini, koja se raspliće prema van, razdvojenim stvarima. (2)

Implikacije kvantne fizike su ogromne; ona nam pokazuje da smo ko-kreatori svoje vlastite realnosti barem na mikrokozmičkoj razini realiteta, jer motritelj igra ulogu u onom što se promatra. Niels Bohr, suosnivač kvantne znanosti je jednom rekao: "Svatko tko nije šokiran kvantnom fizikom, jednostavno ju ne razumije."

Pružit ćemo obilje dokaza u ovoj knjizi o činjenici da učinak ljudske svijesti u kvantnoj fizici nije ograničen na mikrokozmičku razinu, već je također primijenjiv i na naš makrokozmički svijet. Ljudske misli, emocije i namjere imaju daleko veći učinak na realitet nego se to ikada pretpostavljalo. Kvantna znanost je još uvijek prevladavajuća znanost; ona može objasniti mnoge fizikalne fenomena, izuzev gravitacije!

 

Teorija struna

U pokušaju ujedinjenja Einstein-ove teorije relativnosti i kvantne fizike, u sklad s maticom fizike, Sveti gral današnje fizike je 'teorija struna'. Teorija struna bi trebala dati Einstein-ovu unifikacijsku teoriju koja bi povezivala četiri postojeća polja sila (jake i slabe nuklearne sile, elektromagnetske i gravitacijske) u ujedinjenu teoriju o svemu (T.O.E.). U teoriji struna je gradbeni blok materije vibrirajuća struna, koja može biti slobodnih krajeva ili jednodimenzionalna zatvorena petlja. Zavisno o različitim spinovima i frekvencijama vibrirajuće strune, manifestiraju se različite subatomske čestice. U teoriji struna postoji samo fundamentalni uzrok, vibriranje strune, no na struni svirana nota je tako reči odgovorna za različiti tip čestice.

Sama struna je tako mala da je nemoguće zamisliti njenu egzistenciju! Stoga sada želim vaše promišljanje u omjerima; za strunu se kaže kako je velika kao atom, ako je atom velik kao Zemlja! To znači kako je struna nevjerojatno mala. Ako će teorija ikada biti djelotvorna, pitanje je hoće li ikada znanstvenici moći dokazati postojanje tih struna u laboratorijima!

Ne-lokalnost u kvantnoj znanosti sugerira postojanje viših razina egzistencije, druge dimenzije uz naš fizikalni svijet, jer nikakva informacija ne može putovati brže od brzine svijetla u našoj dimenziji. Teorija struna predviđa postojanje barem 10 ili više dimenzija. Fizičari se širom svijeta danas slažu kako te fizikalne dimenzije same ne mogu objasniti našu fizikalnu realnost.

Problem teorije struna je postojanje više teorija struna, kako bi se dobio djelotvorni model, a te su teorije struna postale tako kompleksne da ih tek nekoliko briljantnih znanstvenika može shvatiti, kao što je to profesor fizike na Princetown sveučilištu Edward Witten.
 

 

Teorija kaosa

U 70-tim godinama 20. stoljeća pojavila se nenadano nova znanost, teorija kaosa! Dok je kvantna znanost otkrila kako objektivnost ne vrijedi na nuklearnoj razini, teorija kaosa ide korak dalje, razočaravajući Einstein-a, koji je vjerovao kako se Bog ne kocka.

Teorija kaosa otkriva istinitost nepredvidljivosti, neizvjesnosti kvantne znanosti i za ono što se msatralo predvidljivim događajima. Ignoriranjem manjih odstupanja u mjerenjima, nazivajuči ih griješkama mjerenja, znanstvenici nisu uspijeli shvatiti uopće bit! Predvidljivi sustavi, koji bi se mogli objasniti potpuno Newton-ijanskom fizikom, kao što je njihanje njihala sata i putanje planeta, ipak se ponašaju kaotično umjesto savršeno predvidljivo.

Novi realitet, kojeg je otkrila teorija kaosa, je postojanje kaosa, nepredvidljivosti čak i kod njihala! Naš se svemir uopće ne pokorava striktnim zakonima fizike. Fizikalni zakoni djeluju samo unutar određenih granica, ostavljajući im stupanj slobode. Teorija kaosa pokazuje kako naš svemir nije nikako

determinističan; već je kreativan i vječito evoluirajući. Kaos je u grčkoj mitologiji smatran kozmičkom silom koja kreira iz praznine, iz ničega. Sami fizikalni zakoni ne moraju biti predodređeni, već mogu evoluirati. S tog aspekta bi bolji termin za fizikalne zakone bio fizikalni običaji. Fizikalni zakoni su više ili manje univerzalna memorija kako raditi stvari.

Teorija kaosa nastavlja objašnjavati kako u naizgled potpuno slučajnim događajima, ipak postoji red na dubljoj razini! Primjeri slučajnih događaja s kaotičnim redom su neuredno kapanje vode iz pipe ili kristalizacija kristala leda. Iako je sekvencija kapi, koje padaju iz pipe potpuno nepredvidljiva u teoriji kaosa, ipak postoji dublji red, mustra koju treba prepoznati! Kristali leda su slični, no nisu identični; nemoguće je predvidjeti kako će igledati nakon kristalizacije. Međutim teorija kaosa može demonstrirati da kristali leda imaju zajednički skriveni red.

Utemeljitelj teorija kaosa je Benoit B. Mandelbrot. Zaposlen kao matematičar u IBM-u u New York-u, Mandelbrot je otkrio postojanje skrivenog matematičkog reda u naizgled slučajnim fluktuacijama cijena. Proučavao je cijene pamuka, robe s velikom količinom podataka o cijenama, koja je sezala unatrag stotinama godina. Mandelbrot je pronašao mustru u fluktuacijama cijena, što je bilo revolucionarno i samo reči. To je zbunilo/frustriralo ekonomiste, koji nisu mogli vjerovati u predvidljivost nečeg takvog kao što su cijene pamuka. Ono što je Mandelbrot otkrio je bilo ono, što je kasnije nazvao fraktalom.

Fraktal je rekurzivna geometrijska mustra koja se beskonačno ponavlja u različitim skalama. Najpoznatiji fraktal je Mandelbrot fraktal. Fraktali se često koriste kao mustra u programima za čuvanje ekrana. Oni trajno održavaju ponovno oslikavanje ekrana s geometrijskim mustrama rastuće kompleksnosti.

'Red' u Mandelbrot-ovom kaotičnom fraktalu je potpuno jednostavan: to je formula:

z -> z² + c,

gdje je z kompleksni broj, a c je konstanta. Formula je rekurzivna, jer se izračunata vrijednost za z ponovno uvodi u formulu kako bi se dobila nova vrijednost. Početna je vrijednost 0. Z je kompleksan broj koji se sastoji od realnog dijela i imaginarnog dijela. Realne i imaginarne vrijednosti od z se mogu iscrtati na x-y dijagramu dajući začuđujuće slike. Različite vrijednost za c će predstavljati različite fraktale i davati fraktalu njegov stupanj slobode.

Fraktale nalazimo svugdje u prirodi, na primjer u arterijama i venama sustava krvnih žila tijela, te u bronhijima ljudskih pluća. Biljke imaju fraktalnu simetriju, brokuli su prekrasan primjer, ali i planinski krajolik je fraktalan. Kada zoom-iramo u objekt koji je fraktalan, vidimo kako se mustra s makro razine ponavlja na mikro razini, nezavisno o tomu koliko jako zoom-iramo.

Teorija kaosa je otkrila postojanje četiri temeljna kozmička atraktora (čudno je što postoje i četiri temeljne sile - op. prev.) - točka, krug, torus i strani atraktor. Nećemo ulaziti u detalje razlika, no spomenut ćemo samo kako se atraktor najbolje opisuje kao sila u prirodi koja kreira red iz kaosa. Kaos privlači atraktor kreiranja skrivenog reda.

Četiri tipa atraktora djeluju na svakoj razini realiteta, kreirajući naš svemir iz kaosa. Svijet nije u potpunosti organiziran fiksnim fizikalnim zakonima kako se formalno vjerovalo, već je samo-organizirajući, a organiziraju ga četverostruki atraktori. Teorija kaosa također završava stoljeća fizikalnih zakona, drugog zakona termodinamike, zakona entropije koji tvrdi kako će se sav red u svemiru vjerojatno raspasti u nered. Atraktori kaosa dokazuju kako mora postojati negentropija (negativna entropija) u svemiru, koja kreira red iz kaosa. U stvari radi se o pravilu, a ne iznimci!

Atraktori teorije kaosa kompletno preokreću ideju uzroka i posljedice. Kauzalnost je temeljena na ideji obveznog postojanja uzroka, koji je vremenski prije učinka. Međutim u teoriji kaosa, uzrok je atraktor, nevidljiva sila u budućnosti, koja privlači učinke - sadašnje i prošle događaje.

Atraktor teorije kaosa je sila koju je grški filozof Aristotel nazvao entelehijom, ciljem koji privlači događaje promjene. (3)

 

Rekapitulacija

Na prijelazu milenija postaje sve očitijim kako znanost gubi kompletno svoje temelje - objektivni realitet i kauzalni determinizam.

Iluziju objektivnosti je otklonila kvantna znanost, pokazavši kako ljudska svijest igra utjecajnu ulogu u kvantnom prostoru subatomske materije. Kvantni znanstvenici su uvijek imali problema s kopenhaškom interpretacijom kvantne znanosti. Ideja o mjerljivom učinku svijesti na realitet jednostavno se nije uklapala u establishment radnog ovkira znanosti. Descartes i Newton su utemeljili znanost s pretpostavkom da svijest nema nikakvog učinka na realitet; sama svijest je bila prikazivana odvojeno i od domene religije! To je vodilo slijepom vjerovanju u mogućnost objašnjavanja svemira modelom sata, slijepom vjerom u materijalizam. Nitko nije u to sumnjao u 19. stoljeću. Vjerovalo se kako bi se sve u prirodi vjerojatno moglo objasniti u znanosti mehanicističkim terminima; svemir se smatralo ogromnim mehaničkim satom.

Kauzalni determinizam, već razoren kvantnom znanošću s principom neizvjesnosti u kvantnom prostoru, konačno je uništila teorija kaosa! Teorija kaosa jednostavno tvrdi da su svi događaji u prirodi kaotični i nepredvidljivi, te kako fizikalni zakoni mogu vrijediti samo unutar suženih granica, dajući prostor za kreativnost i spontanost. Uzrok i poslijedica su preokrenuti, jer fraktal kao uzrok privlači (posljedične) učinke. Teorija kaosa daje vjerodostojnost ideji o nužnosti postojanja svrhe u svemiru!

No koliko je stvarno jak utjecaj svijesti na realitet?

Je li ograničen na kvantnu domenu subatomskih čestica ili igra ulogu i u makroskopskom svijetu našeg svakodnevnog iskustva? Pogledajmo što znanost može reči o svijesti u slijedećem poglavlju.

 

PRETHODNA         SLIJEDECA


Souls of Distortion 2006

Home: www.soulsofdistortion.nl