POGLAVLJE 10 Spiralizirajuca evolucija

 

Darwin-izam je postao dogma, vrsta religije sam po sebi i danas se još uvijek furiozno brani. Razlog zašto, je potpuno razumljiv sa stajališta znanosti. U opasnosti su sami aksiomi znanosti.

Zagovornici Darwin-izma ga brane tako divlje, jer se boje da bi znanost eventualno mogla izgubiti u punom smislu svoje temelje, ukoliko bi se stvarno dokazalo kako evolucija nije uopće slučajna, te kako se svrha i usmjerenje moraju prihvatiti kao stvarnost. Otvorila bi se opet vrata prema mogućoj Uzvišenoj (Božjoj) sili u prirodi, koja su bila zatvorena prije stotina godina. To je učinio francuski matematičar Simon Laplace, zatvorivši konačno ta vrata nakon Decartes-a. A Napoleonu je, koji ga je pitao zašto je ispustio Boga kao uzročnu silu kretanja nebeskih tijela iz svojih knjiga, odgovorio kako više nije potrebna hipoteza o Bogu.

Znanost je čvrsto ukorjenjena u premisi po kojoj se svekoliki realitet može objasniti redukcionizmom i determinizmom, odbacujući u domenu religije i sve uzvišene uzroke. Stoga je ta neznanstvena tema o kojoj se diskutira duhovna tema; no treba li znanost priznati Boga kada kuca na vrata?

 

Univerzalna ravnoteža

U svojoj knjizi 'Kozmička vizija - Cosmic Vision', Ervin Laszlo uvodi interesantni argument u diskusiju. Dok se neodarwinisti kao Richard Dawkins i zagovornici Inteligentnog dizajna bore za legitimitet Darwin-izma, Laszlo ukazuje kako se radi o redukciji primijenjenoj samo na biološku evoluciju; po njemu bi trebali gladati šire i uključiti evoluciju svemira u cjelinu svoje diskusije. Prema Laszlo-u, stvarno je pitanje, kako je evoluirao svemir, te je li se uopće mogla dogoditi biološka evolucija?

Naš je svemir evoluirao iz plazme u elementrane čestice, atome molekule, planete, zvijezde i galaksije, što je vjerojatno kreiralo uvjete na Zemlji, koji su jednostavno bili savršeni za brzo pretvaranje nežive materije u život. Stvarno čudo evolucije leži u činjenici što su fizikalne konstante i zakoni svemira koherentno tako fino usklađeni da je svemiru omogućeno rađanje života. Kada bi savršena koherencija svih tih fizikalnih zakona i konstanti bila samo malo drugačija, ne bi postojao svemir kakvog ga danas poznajemo niti bi moglo biti života na Zemlji.

Da je ekspanzija svemira bila samo bilijuntinu sporija, svemir bi kolabirao odmah nakon velikog praska. Međutim da je ekspanzija bila samo bilijuntinu brža, svemir bi ispario u hladne plinove. Kada elektromagnetizam i gravitacija ne bi bili tako koherentno ugođeni, ne bi postojale vruče zvijezde, pa ne bi evoluirao život niti na jednom planetu. Kada elektroni i protoni ne bi imali egzaktno iste, a suprotne naboje, ne bi bilo ni atoma niti DNA. Sve fizikalne konstante u prirodi izgledaju čudesno uravnotežene. Kada bi bilo koja od tih konstanti bila samo malo drugačija, ne biste čitali ove riječi.

A ipak postojimo! Morao je postojati plan iza evolucije svemira i života, šanse za samo-razvoj svemira su izrazito neshvatljive bez nekog inteligentnog vođenja.

Erwin Laszlo je razvijao svoji teoriju integralnih sustava tijekom zadnjih 40 godina. Teorija je potekla iz djela prirodnjačkog filozofa Alfred North Whitehead-a, koji je razvio organsku metafiziku. Sugerirao je sastavljenost našeg realiteta iz nedjeljivih isprepletenih organskih entiteta. Živući organizmi su samo jedan od mnogih načina, koje je priroda sama za sebe pronašla za ekstrahiranje tih organskih entiteta. Život u svemiru evoluira kao cjelina, kao mreža naizgled razdvojenih entiteta, koji međutim međusobno utječu jedan na drugog. Whitehead je zaključio kako je realitet proces, integralni evolucijski proces. Laszlo je uzeo Whitehead-ov metafizički okvir kao osnovicu svoje teorije integralnih sustava, koja objašnjava evoluciju našeg svemira kao integralni proces individualnih, no ne razdvojenih sustava. Torzijski valovi A-polja su fizikalni temelj u podlozi njegove teorije evoluirajućih sustava.(1)

Postoji i drugi način za objašnjenje nemogućnosti kreacije kao rezultata sretne koincidencije. Jedan od najintrigantnijih zakona u prirodi je drugi zakon termodinamike, koji tvrdi kako svemir i svi poznati procesi

unutar njega, bilo fizikalni, kemijski ili biološki, teže najnižem mogućem stanju energije i reda. U fizikalnim terminima, kažemo kako sustavi u prirodi teže većem stupnju entropije (neredu). Astrofizika nam govori kako će vjerojatno cijeli svemir tijekom milijardi godina još jednom odumrijeti (rastvoriti se) u primordijalno stanje kaosa. Običnim jezikom, drugi zakon termodinamike tvrdi, kako će se svaki uređeni sustav vratiti u kaotični sustav (stanje). Vidimo kako se taj princip manifestira u svakodnevnom svijetu. Ako ne unosite dovoljno energije za konzerviranje stvari koje smo kreirali, sve će vjerojatno kolabirati. Tako svakodnevno imamo očito iskustvo 'smrti' svugdje oko nas, pri raspadu auta, kuće koja zahtijeva novo bojanje ili nam je upravo uginula mačka. Ništa nije vječno i sve je podložno entropiji ukoliko ne ulažemo napore i energiju za očuvanje (trajnosti)!

Međutim ako gledamo drugim očima na svijet, isto tako vidimo kako se i život također manifestira svugdje, kao vrlo visoki stupanj reda (uređenja). Sve što vidimo oko sebe je kreirano iz primordijalnog stanja čistog kaosa, ranih sekundi svemira nakon Velikog praska. U trenutku ostvarivanja reda u sustavu, tvrdi znanost, mora se kreirati nered bilo gdje drugdje, jer drugi zakon termodinamike ne dozvoljava porast ukupnog reda u svemiru. Međutim sama kreacija je izgleda dokaz činjenice kako je ukupni red (uređenje) svemira od njegove rane koncepcije rastao, pa stoga mora postojati i negentropija (negativna entropija). Životna sila unutar svake živuće biljke, životinje i ljudskog bića na ovoj planeti, je sila koja konstantno djeluje suprotno učincima entropije.

Tako pored drugog zakona termodinamike, koji sve uništava, mora postojati isto tako kreativna sila u prirodi koja, nasuprot tom zakonu, kreira red iz kaosa.

 

Ciklusi u vremenu

Znanstvenici su otkrili cikluse u mnogim prirodnim fenomenima kao što su biološki procesi, stopa ekonomskog rasta, cijene dionica na tržištu, rast stanovništva, itd, što je nekako izgleda povezano s kretanjem planeta i aktivnošću Sunca. Zadivljujuća činjenica o tim kompletno nezavisnim i razdvojenim fenomenima je njihovo koherentno djelovanje. Harmonično su povezani kao da ih povezuje neka nevidljiva sila pomoću rezonancije. Trenutno znanost ne može objasniti tu koherenciju, jer nije jasno kako objasniti rezonanciju između kompletno različitih, razdvojenih i nezavisnih fenomena, ako ne postoji nikakav poznati energetski učinak ili sila koja ih povezuje. Samo neko sveprisutno energetsko polje, kao što je eter, bi vjerojatno objasnilo da su nezavisni fenomeni kao što su ekonomski ciklusi povezani na primjer s ciklusom sunčevih pjega pomoću rezonancije.

Znanstvenik Ray Tomas je razvio teoriju pod nazivom "Harmonici svemira - Harmonics of Universe'. Godinama je Ray Tomas radio za klijente razvijajući ekonomske modele kojima bi predviđao kretanje cijena na tržištu svih vrsta roba. Slučajno je otkrio ciklično ponašanje cijena na tržištu dionica, kao harmonika planetarnih perioda. Također je pronašao glazbene omjere u harmonicima, koji su uključivali 3/2, 4/3 i 2, te proporcije 4:5 i 6:8, što je formiralo glavne tonove glazbene skale. Njegova teorija danas sugerira događanje mnogih cikličkih pojava u prirodi, kao što su biološki, fizikalni i ekonomski ciklusi, s međusobno povezanim harmoničkim frekvencijama, slično notama u glazbi. Ray Tomas je pronašao kako manogi ekonomski ciklusi imaju čiste harmonike rotacije Sunca, njegovog solarnog rotacijskog perioda na ekvatoru od 25,8 dana i ciklusa Sunčevih pjega od 11, 07 godina. Ciklus Sunčevih pjega je ciklus aktivnosti Sunca, koje padaju i rastu u ciklusu koji kulminira u solarnom maksimumu svakih 11,07 godina. Ray Tomas vjeruje kako su ciklusi koje nalazimo u Sunčevu sustavu harmonici još većih ciklusa, koji se događaju u Mliječnoj stazi, našoj galaksiji. Vjeruje se kako su svi galaktički ciklusi harmonici jednog jedinog univerzalnog kozmičkog ciklusa. Veda tradicija je uvijek objašnjavala svemir kao rezultat jedne primordijalne rezonirajuće vibracije, Ohm, zvuka kreacije. U nekom smislu bi danas mogli reči kako je naš svemir jedna velika pjesma, on je uni-verse (jedna pjesma/stih).(2)

Slučajno je Ray Tomas pronašao i sam harmonični omjer 34.560, koji izgleda kao čudesan omjer, koji skalira sve u svemiru od kvantnog prostora do svekolikog svemira. Na primjer, ako uzmemo prosječnu

udaljenost između mjeseca i pomnožimo ju s 34.560, dobit ćemo prosječnu udaljenost između planeta. Ako to opet pomnožimo s istom vrijednošću, tj. 34.560, dobit ćemo prosječnu udaljenost između zvijezda, itd. Omjer 34.560 izgleda skalira sve slijedeće objekte kuglastog oblika, od malih do velikih: nukleoni, atomi, stanice, mjeseci, planeti, zvijezde, galaksije i svemir. Broj 34.560 prema Ray Tomas-u je broj zametak mnogih ciklusa u svemiru.

Druga začuđujuća činjenica je, što sumeričanska keramička ploča, nazvana po nalazištu Nineveh, sadrži kozmološku konstantu s vrijednošću 70*607 (sedamdeset puta šestdeset na sedmu potenciju).

Nineveh konstanta, nakon što ju je dekodirao astrofizičar NASA-e, Maurice Chatelain, savršeno opisuje sva orbitalna vremena naših planeta sve do u sekundu, ukoliko se uzimaju samo cijeli brojevi. Na primjer Pluton ima savršenih 25000 ciklusa u Nineveh konstanti, a Halley-ev komet ima 81.000 ciklusa. Jer se Nineveh konstanta mjeri u sekundama, ona je jednaka vremenu ciklusa približno od 6,2 milijuna godina. Počevši s Nineveh konstantom istraživač David Wilcock je otkrio galaktičku konstantu, koju je nazvao Wilcock konstanta, koja je jednaka 0,7*609. Ta je konstanta točno 36 puta Nineveh konstanta i prema Wilcock-u će harmonijski povezivati sve orbite svih objekata u našoj galaksiji.(3)

Kako smo naučili u 6. poglavlju 'Vibracije etera', znanstvenici su otkrili da je naš svemir konstruiran iz sve-prisutne energije vibracija, pa nas ne začuđuje pronalaženje rezonancije u svemiru između mnogih naizgled nezavisnih ciklusa nezavisnih fenomena. Tradicije Vede na Istoku su uvijek sugerirale događanje naše evolucije u četiri Yuga-e ili Ere svijeta. Prema toj Istočnoj tradiciji, svemir se razvija u ciklusima od zore (sandhya) i sutona (sandhyansha). Svaki od tih perioda zore i sutona je jedna desetina Yuga-e, uz ukupno postojanje 4 Yuga-e, Krita, Tetra, Dvapra i Kali. Kali Yuga je naša trenutna Yuga, koja završava. Četiri Yuga-e tvore veliki ciklus kozmičke evolucije.

Kroz ljudsku povijest su uvijek postojali periodi zore i periodi sumraka unutar postojeće Kali Yuga-e. Istočnjačka tradicija nam govori kako u periodu zore postoji uzdizanje svijesne svijesnosti, dok u vremenima sutona, ljudska svijest pada u san i gubi svoju duhovnu svijesnost i povezanost sa svojim uzvišenim (Božanskim) izvorom. Na kraju drugog milenija Istočnjačka tradicija proriče, konačno vođenje čovječanstva prema novom periodu zore, novoj Eri (New Age – Novo doba), koja koincidira s Erom Aquarius-a.

 

Zlatna skala vremena

Je li Istočna duhovnost u pravu glede egzistencije kozmičkih ciklusa evolucije? Danas postoje dokazi koji sugeriraju stvarno odvijanje evolucije svemira u ciklusima s kretanjem prema naprijed, ispisujući spiralu duž svog puta. Znaćenje toga ukazuje na povezanost događaja iz prošlosti s događajima u budućnosti, kao nekoj formi događanja rezonancije između tih događaja.

Ruski znanstvenik dr. Nikolai A. Kozyrev, koji je otkrio torzijske valove, spiralizirajuće valove koji se kreću eterom, je prvi sugerirao relaciju između torzijskih valova i fenomena vremena. Nazvao je torzijske valove valovima vremena. Nezavisno od njegovih istraživanja, Tom Bearden je također sugerirao postojanje relacije između skalarnih valova (torzijskih valova) i takta vremena.

Je li moguće da evolucija nije uopće slučajna, već se odvija ponavljajućim događajima kako bi se dodala veća kompleksnost razvoju svemira i života na Zemlji pri svakom okretu spirale? Prevladavajuća ideja Darwin-izma isključuje bilo kakvu mogućnost vođenja evolucije nekakvim energetskim silama. Evolucija je prema Darwin-izmu jednostavno slučajni proces bez predrasuda. Međutim, danas postoje dokazi kako to uopće nije točno.

Koherencija koju su znanstvenici počeli otkrivati između mnogih fenomena koji nisu povezani, u biologiji, prirodi, ekonomiji i povijesti, sada izgledno indicira međusobnu povezanost i na neki način rezonantnost.

To je točno ono što sugeriraju dr. S.V. Smeljakov i J. Karpenko, a što kažu, mogu i dokazati. Profesor Sergej Smeljakov je međunarodni predsjednik ISAR-a i član Zlatnog fonda Cikličke znanosti u Rusiji. Jurij Karpenko je član Društva astrološkog istraživanja 'Hamburg škole' i Astrovita-e. Zajedno su objavili značajni znanstveni tekst 1999. nazvan "Zlatna vremenska skala i faktor Maja - The Auric Time Scale and the Mayan factor’. Iako je Karpenko ko-autor teksta, u njemu je u biti predstavljena teorija dr. Smeljakov-a.

U tekstu sugeriraju međusobnu povezanost i sinkroniziranost planetarne evolucije, 11-godišnjeg solarnog ciklusa, demografskih trendova, epohe dolaska Velikih učitelja humanosti, geoloških, ekonomskih i drugih ciklusa u prirodi i društvu s brojem Zlatne sredine, Phi (Φ) i Fibonacci serijom!

Još je značajnije što dr. Smeljakov tvrdi kako su svi ti ciklusi povezani i sinkronizirani s Maya kalendarom dugog brojenja, mističnim kalendarom koji završava 21. prosinca 2012. Postoji opći konsenzus o početnom datumu kalendara Maya, 11. kolovozu 3114. godine prije Krista i krajnjem datumu 21. prosinca 2012, čime je pokriveno razdoblje od 5125 godina. Danas znamo kako su davno Maye znale za trajanje prosječne solarne godine s točnošću sedam decimalnih mjesta. Njihov kalendar Venere je bio točan unutar samo 2 sata na 500 godina! Ma kako te točnosti bile začuđujuće, najmističnije njihovo znanje je bez svake sumnje njihov Kalendar dugog brojenja. Maye pridružuju završavanje svog kalendara dugog brojenja s krajem vremena. Naglašavam kako Maye nisu spominjale to kao kraj svijeta!
 
Za dokazivanje svoje hipoteze, dr. Smeljakov je prije svega utemeljio znanstveni dokaz za harmonijsku povezanost Solarnog sustava, planetarne evolucije, sunčeve rotacije i prosječnog perioda solarne aktivnosti od 11,07 godina. Rezonancija se događa u dvije domene, harmonijskoj linearnoj domeni i eksponencijalnoj nelinearnoj domeni. Linearna rezonancija je rezonancija koja se događa, ako su rezonirajući ciklusi cjelobrojni višekratnici izvornog ciklusa. Ray Tomas i drugi su već otkrili te harmonijske linearne cikluse planetarnih reovolucija. Za linearnu rezonanciju je odgovorna i Nineveh konstanta, jer je ona izvorni ciklički broj za planetarne linearne harmonike. Ako se uzmu cjelobrojne frakcije tog broja, okretaji planeta našeg Sunčevog sustava bi se mogle izračunati s preciznošću od sekunde.

Međutim Smeljakov je također otkrio nelinearnu rezonanciju koja se događa ne samo između revolucija planeta već i s ciklusom solarne aktivnošću, solarnim rotacijskim ciklusom i ciklusom revolucije asteroidnog pojasa. Te eksponencijalno rastuće ili padajuće rezonantne frekvencije su, što je najznačajnije, frakcije izvorne frekvencije Zlatne sredine. Rezonantne frekvencije se mogu stoga opisati slijedećom serijom, koja je nazvana serijom Zlatne vremenske skale, označene slijedećim diskretnim skupom:

F = {…Φ-2, Φ-1, Φ0 = 1, Φ1, Φ2, …}

Prepoznajemo tu seriju kao verziju Zlatne sredine Fibonacci-jevog niza. To je ista ona sekvencija, koja je posredstvom implozije vala u implozijskoj fizici Daniel Winter-a odgovorna za Zlatnu sredinu, temeljenu na rekurzivnom ugnjezđavanju valnih oblika Platona, koji stvaraju materiju.

Pomoću istog principa dr. Smeljakov sada tvrdi kako je samo vrijeme evolucije (ne fizikalno vrijeme) implodira pomoću omjera Zlatbe sredine. Evolucija se prema pretpostavci odvijala u smanjujućim ciklusima vremena, svaki slijedeći je bio kraća frakcija Zlatne sredine. Ako je to stvarno istina, onda bi i samo vrijeme evolucije trebalo biti implodirajuće i eksponencijalno kulminirati u crescendo-u, kraja vremena. Što bi trebali očekivati na tom kraju vremena je otvoreno špekulacijama; moglo bi se raditi o transformaciji, kvantnom skoku u našem evolucijskom procesu, tko zna? Kraj vremena Zlatne vremenske skale, pretpostavlja se, koincidira s označenim krajem vremena kalendara Maya.

Brzina naše evolucije se bez sumnje sve više ubrzava. Milijunima godina smo hodali licem Zemlje obučeni u životinjskim kožama s kopljem u rukama. Onda prije 35.000 godina odjednom počinjemo koristiti svoje mozgove i transformirati se od lovaca u farmere i izrađivače alata. U zadnjem mileniju, a posebno u zadnjem stoljeću naša se evolucija izuzetno ubrzava. Pred samo stotinu godina smo otkrili elektricitet i elektromagnetsko polje, pa smo vidjeli kako je to revolucionaliziralo naš svijet u tako kratkom vremenu u usporedbi s rasponom evolucije čovječanstva.

U prvoj polovici zadnjeg stoljeća smo industrijalizirali globus; druga polovica je karakterizirana informacijskom revolucijom. Današnji kompjuteri vode naše svakodnevne poslove u svim područjima društva. Za rađanje svjetske mreže, Interneta, kao globalno zajedničke enciklopedije svekoliko zamislivog intelektualnog i znanstvenog znanja, koje je ikada čovječanstvo skupilo, nam je trebalo manje od 10 godina. U novom mileniju anticipiramo nanotehnologiju i kvantnu kompjutaciju što će revolucionirati naš svijet.

Brzina tehnološkog i znanstvenog razvoja je postala nezamislivo velika. Društvo više ne može hvatati korak s tom brzinom, pa je i svrha ove knjige, demonstriranje dramatičnog zaostajanja filozofskog interpretiranja glavnih znanstvenih postignuća čovječanstva. Za mase, se naš zastarjeli Newton-ijansko – Cartes-ijanski svjetonazor nije promijenio niti mrvicu u zadnjem stoljeću. Stoga je više nego očito, da se naša evolucija, u terminima znanstvenih i tehnoloških postignuća, razvija sve brže i u uvijek sve kraćim ciklusima.

No postoje li dokazi za hipoteze o skraćujućim ciklusima evolucije pomoću Zlatne sredine? Prema dr. Smeljakov-u ljudska se evolucije spiralizira u singularitet, koji koincidira s krajem Kalendara dugog brojenja Maya.

Za dokazivanje te hipoteze, prije svega su matematički strukturirani harmonijski odnosa između putanja planeta, ciklusa solarnih aktivnosti, ciklusa rotacije Sunca i revolucija pojasa asteroida u model nazvan Solarno planetarni sinkronizam (SPS). U tom modelu uzeti su duži ciklusi putanja Jupitera, Urana i hipotetičkog planeta Proserpina. Planetarni period Proserpina je minimalni period koji je izvorni ciklus, a svi ostali periodi su njegovi harmonici. Unutar točnosti od 0,1% sve planetarne rotacije Solarnog sustava, rotacije asteroidnog prstena, ciklus solarnih aktivnosti i ciklus solarne rotacije su dokazano u rezonanciji s Jupiterom, Uranom i hipotetskim planetom Prosperinom. Izračunato vrijeme ciklusa revolucije hipotetskog planeta Prosperina je 510,9 godina, a on je izgleda uravnotežujuća točka u rezonanciji.

Zlatna vremenska skala bi se mogla centrirati na bilo koji ciklički period. Na primjer, ako uzmemo godinu Zemlje kao centar ciklusa Φ0=1 godina, onda je ciklus solarne aktivnosti Φ5=11,089 godina (egzaktna vrijednost je 11,07 godina). Drugim riječima, ciklus solarne aktivnosti je peti Φ (Phi) harmonik zemaljske godine.

Najinteresantniji aspekt hipoteze Zlatne vremenske skale je superponiranje na Maya Kalendar dugog brojenja. Ovaj kalenda počinje 11 kolovoza 3114. godine prije Krista i završava 21. prosinca 2012. Kalendar dugog brojenja se sastoji od 13 Baktuna od 133.00 Kin-a (dana), ukupne dužine od

13 x 144.000 = 1 972 000 (dana) = 5125,3661 (godina).

Dr. Smeljakov je umjetno podijelio Kalendar dugog brojenja na 12 intervala koji se skraćuju pomoću omjera Zlatne sredine, serijom Zlatno vremenske skale. Razdvajajuće epohe tih 12 intervala su 3114 p.K, 1146 p.K, 71 n.ere, 823, 1287, 1547, 1752, 1861, 1929, 1997, 2012. Ti datumi su nazvani bifurkacijskim točkama Zlatne vremenske skale.

Nađene epohe skoro savršeno koreliraju s:

  • grupiranjem globalnih prirodnih kataklizama kao što su kritični potresi Zemlje, vulkanske aktivnosti, prostorni fenomeni kao što su super nove
  • dolaskom velikih učiteja na Zemlju kao i pojavom izvanrednih filozofa i znanstvenika; spomenimo Buddhu, Zaratustru, Pitagoru, Platona, Lao-Tzu-a, Konfucija, Quetzalkoatl-a (Kukulkan-a)
  • nastajanjem sustava kalendara kao što su oni u Kini, Indiji, Iranu, Babilonu, Egiptu i kod Maya
  • demografskim trendovima u populaciji Kine, kao indikatoru svjetskih terndova
  • formiranjem svjetskih religija/filozofskih sustava i država.

Zlatna vremenska skala je bila ekstrpolirana do bifurkacijskih točaka, koje su prethodile početku kalendara Maya, dajući godine 11.446 i 6.296 pr. Krista. Obje te godine su interesantne, jer zajedno s početkom kalendara Maya 3.114 prije Krista predstavljaju vremena zadnjih poznatih geomagnetskih inverzija zemaljskog magnetskoj polja, pomaka polova gdje sjeverni i južni pol zamijenjuju polaritet. Kako znamo 11.446. godina pr.n.e. je savršeno usklađena s datumom, koga je dao Edgar Cayce za destrukciju Atlantide globalnim katastrofama, poplavama i jakim kišama kao rezultatom pomaka polova. To je i datum nenadanog završavanja zadnjeg ledenog doba. Datum 6.296. pr. K. korespondira s epohom, koju je dao Platon za konačnu destrukciju Atlantide. Početak kalendara Maya, 3.114. pr.K. koincidira s emergencijom 'prve' civilizacije na Zemlji, civilizacijom Sumerićana, kako to tvrde povijesničari.

Varijacije u jačini geomagnetskih polja Zemlje izgleda korespondiraju s kalendarom Maya. Od vremena Isusa Krista zaštitno zemaljsko magnetsko polje je slabilo i sada je na golom minimumu u trećem mileniju. Magnetsko polje je tako slabo da je prirodno 'voblanje' (vibracije, oscilacije od jedne strane do druge) sjever-jug osi Zemlje postalo stvarno nestabilno zadnjih desetljeća. Mnogi znanstvenici vjeruju kako su ti učinci prethodnica nadolazećeg novog pomaka polova. Počatak kalendara Maya odgovora minimumu jačine geomagnetskog polja, dok se maksimum jačine geomagnetskog polja centrira oko vremena Krista, korespondirajući tako s epohom 71 AD. Zlatne vremenske skale.

Danas imamo misteriozni Kalendar dugog brojanja, kojeg su nam ostavile Maye. U špici svoje civilizacije, klasična je kultura Maya nenadano kolabirala oko 830 AD, kada su masovno napustili svoja sela i komplekse svetih hramova. Učenjaci još uvijek nisu našli plauzibilno objašnjenje za njihovo nenadano nestajanje. Potomci te jednom velike civilizacije Maya žive danas u Meksiku, Gvatemali i Belize-u. Nagli završetak civilizacije njihovih predaka je vodio špekulacijama da su klasične Maye na neki način kolektivno uzletile s ovog planeta, kako to špekulira poznata knjiga 'Celestinsko proročanstvo - The Celestine Prophecy', James Redfield-a. Čudotvorno završavanje klasičnog zlatnog doba civilizacije Maya 830. AD. ostaje misterija, a još više čudi to, što prilično lijepo korespondira s datumom Zlatne vrememske skale.(4)

Preslikavanje Zlatne vremenske skale na događaje iz prošlosti je jedna stvar, no ako je vremenska skala autentična, ona također pokazuje mogućnost predviđanja velikih događaja budućnosti, zar ne? Kada bi se moglo predviđati temeljem Zlatne vremenske skale, to bi definitivno povećalo njen znanstveni kredibilitet. To je moralo proteči i umom dr. Smeljakova, kada je predviđao velike katastrofe negdje oko 16. rujna 2001, s padovima aviona, ekonomskim padovima, te ratovima, navodeći čak i države, koje će biti zahvaćene; SAD, Izrael i Afganistan. Danas se svi sigurno prisjećamo 11. rujna 2001 i djelovanja kojeg je imao taj događaj naknadno na globalna događanja.(5)

Realizirana je nova i poboljšana verzija teorija Auričke vremenske skale 5. studenog 2006. (Smeljakov, Stray, Wicherink) pod naslovom “The last multi-turns of the spiral of time before it rolls up to appear in new reality  - Zadnje višestruke promjene spirale vremena prije nego se uvije za pojavljivanje u novom realitetu”. Umjesto konačnog skupa od samo 12 bifurkacijskih točaka, poboljšana teorija sadrži beskonačni broj bifurkacijskih točaka. Sadrži i rekurzivno ili fraktalno rješenje za vrijeme implozije između bifurkacijskih točaka, što predstavlja bifurkacijske točke višeg reda. Ta nova teorija sa svojim svojstvima omogućava testiranje svoje kvalitete predviđanjem budućih važnih događaja koji koincidiraju s tim bifurkacijskim točkama.

  Bifurkacijska točka Datum (Gregorijanski) Povijesna era
 BP -2

-11407 BC

 Kraj ledenog doba, biblijski Potop, geomagnetska inverzija

 BP -1

-6282 BC

 Drugo rušenje Atlantide, geomagnetska inverzija

 BP 0

3114 BC

 Početak Maya Kalendara Dugog brojenja

 BP 1

1155 BC

 Početak željeznog doba

 BP 2

55 AD

 Vrijeme Krista, početak Kristijanstva

 BP 3

803

 Srednji vijek

 BP 4

1265

 Kasni srednjiv vijek

 BP 5

1550

 Početak kolonijalizma i imperijalizam

 BP 6

1727

 Newton, temelj znanosti

 BP 7

1836

 Industrijska revolucija

 BP 8

1903

 Prvi svjetski rat

 BP 9

1945

 Drugi svjetski rat

 BP 10

1971

 Početak svemirskog doba

 BP 11

1987

 Godina Maya harmoničke konvergencije

 BP 12

1997

 Oživljavanje pokreta Novo doba

 BP 13

2003

 Rat protiv terorizma, Irak, Afganistan

 BP 14

2006

 Nuklearni ‘hladni rat’ s Iranom i Sjevernom Korejom

Autor knjige je razvio on-line kalkulator Skale Auričkog vremena, koji je publiciran na website-u i dr. Smeljakov-a i autora. Izračunava i glavne bifurkacijske točke, kao i točke bifurkacije višeg reda sve do petog reda. Bifurkacijske točke drugog reda su točke bifurkacija između točaka glavnih bifurkacija, dok su bifurkacijske točke trećeg reda  točke između bifurkacijskih točaka drugog reda itd.

 Bifurkacijska točka

  Datum

Rrazlika.

  Povijesni događaj

BP 6,1,0,2,8

   2.07. 1776

  -2 

 4. srpanjska Deklaracija o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država

BP 8,0,2,0,7

 27.07. 1914

  -1 

  Početa Prvog svjetskog rata

BP 8,4,0,0,2

  4.09.  1939

  +3  

  Invazija na Poljsku, početak Drugog svjetskog rata

BP 8, 18

 16.07. 1945

      

 Eksplozija  prve atomske bombe Los Alamos Labs-a uTrinity New Mexico

BP 9,2,0,5,3

 22.10. 1962

      

 Kubanska kriza

BP 11

 21.03. 1987

     

 Harmonička konvergencija proljetnog ekvinocija

BP 11,0,2,1,5

 10.11. 1989

  +1    

 Pad Berlinskog zida

BP 12, 2, 11

 11.09. 2001

       

 9/11 teroristički napad na New York

BP 9, 5, 2, 0, 2

 23.07.1969

 +3

 Spuštanje na Mjesec

BP 12, 2, 0, 2, 3

 22.01. 2001

 +2

 Inauguracija Bush-a,  prvi mandat

BP 13, 0, 0, 0, 1

 20.03. 2003

 +1

 Početa rata u Iraku

BP 13, 1, 1, 0, 8

 26.12. 2004

 

 Tsunami u Aziji

BP 13, 9

   4.11. 2006

 

 Korespondira s nula funkcije vremenskog vala za 2006.  

BP 13,9,0,5

   7.11. 2006

 

 Međuizbori u SAD-u

BP 14

 22.11. 2006

 -2

 Peti dan Galaktičkog podzemlja (Carl Johan Calleman)

Datumi izračunatih bifurkacija u skladu s povijesnim događajima

S kalkulatorom se može predviđati glavne buduće događaje i testirati teoriju. Tako se predvidjela izračunom slijedeća važna bifurkacijska točka za 22. studeni 2006., samo 17 dana ispred objavljivanja poboljšane teorije! Stoga smo uveliko očekivali što će se dogoditi slijedećeg važnog bifurkacijskog datuma. Međutim, ništa se stvarno šokantno nije dogodilo toga dana. Najvjerojatnije ta bifurkacija korelira s američkim među-izborima 7. studenog 2006., koji su se pretvorili u prekretnicu u Bush-ovoj agresivnoj vanjskoj politici. Prethodna važna bifurkacijska točka (BP13) je koincidirala s početkom rata u Iraku dok sada izgleda kako ta nova bifurkacijska točka (BP14) znaći promjenu u ‘ratu protiv terorizma’ kada su demokrati preuzeli kontrolu i u Predstavničkom  domu i u Senatu. Najviše iznenađuje, što ta nova točka bifurkacije rezonira s “nulom vremenskog vala” novo izračunanim datumom kao 3. studeni 2006. (vidjeti Nula vremeskog vala u slijedećem odlomku). Prema novoj teoriji o nuli vremenskog vala, na taj bi se pretpostavljeni datum trebalo očekivati najveće otkriće/najveća novost u godini. I početni dan “Petog dana Galaktičkog podzemlja, istraživača Maya, Carl Johan Calleman-a, nam je trebao prema očekivanjima

donijeti važne pozitivne promjene 24. studenog 2006. Oba datuma rezoniraju s točkom bifurkacije 14 i imaju znakove pozitivnih promjena.(6)

 

Nula vremenskog vala

Dr. Smeljakov nije jedini u svom promišljanju spiraliziranja evolucije prema kraju vremena kalendara Maya. Godinama prije konačnog utvrđivanja datuma kraja kalendara Maya, su devedesetih, José Argüelles, Terrence McKenna i njegov brat Denis razvili teoriju Nule vremenskog vala - Time Wave Zero theory. Teorija nule vremenskog vala je predstavljena u njihovoj knjizi "Nevidljivi krajolik - The Invisible Landscape", izdana 1975. U toj knjizi objašnjavaju kako vrijeme evolucije rekurzivno implodira kao fraktal na kraju vremena, što je prema originalnoj teoriji završavalo 17. studenog 2012. Misteriozno su promašili datum kraja vremena Kalendara dugog brojanja Maya za samo 33 dana! U to vrijeme razvijanja svoje teorije, braća McKenna su potpuno bili nesvijesni krajnjeg datuma vremena kalendara dugog brojanja Maya. Tek kasnije 1987. je José Argüelles objavio 'Faktor Maya', nakon što je dekodirao Kalendar dugog brojanja i došao do datuma kraja nezavisno i kompletno nesvijesno od teorije Nula vremenskog vala! Kada su braća konačno naučila Maya Kalendar dugog brojanja, ispravili su datum kraja u svojoj teoriji Nule vremenskog vala, kako bi koincidirao s datumom kraja u kalendaru.

Zanimljiv je način na koji je nastala teorija Nula vremenskog vala. Terrence McKenna je, nakon što je pojeo dovoljno halucinantnih gljiva, imao viziju u kojoj mu je rečeno neka studira matematičke principe legendarne i misteriozne kineske knjige I Ching. I Ching ili Knjiga promjena, je knjiga mnogo stoljeća korištena knjiga u Kini koja je kao nudri savjetnik za predviđanja tijeka promjena. Sastojala se od 64 heksagrama u matrici 8x8, koja se može koristiti za predviđanje promjena Yin i Yang energije u svijetu. Knjiga, kako se kaže, predviđa i tijek promjena u svemiru. Tamo gdje je previše Yin energije, ona će vjerojatno biti kompenzirana s Yang energijom i obratno, kao ritmičkim promjenama konstantnog uravnoteženja između dva ekstrema.

Braća McKenna su međutim vjerovala u djelovanje I Ching-a, jer su Yin i Yang energije stvarne i kreiraju vremenski val u svemiru koji je odgovoran za sve promjene u evoluciji. Terrence McKenna je deduktivno izveo matematičku fraktalnu funkciju iz logike I Ching-a. Za fraktal se pretpostavlja da predstavlja promjene u našem svijetu, koje se događaju u terminima noviteta i navika. Oni su prilagodili svoju funkciju vemenskog vala s povijesnim vrhovima i padovima i pronašli primjenom aproksimacije najboljeg prilagođavanja (best-fit approach) da vremenski val završava 21. prosinca 2012.

Špice na vertikalnoj osi funkcije vala vremena indiciraju jako povećanje noviteta (vrijeme velikih evolucijskih postignuća) tijekom napredovanja evolucije duž horizontalne osi. Frekvencija noviteta raste s napredovanjem evolucije.
Funkcija nule vremenskog vala izgleda podržava ideju koju je postulirao dr. Smeljakov, po kojoj količina znanja dobivena našom evolucijom rapidno raste do maksimuma, koji je blizu datuma kraja po kalendaru Maya, jer ubrzanje funkcije vala vremena konvergira u singularitetu.

Prema teoriji vremenskog vala u zadnjih 384 dana će biti više transformacija nego tijekom cijele povijesti. Vjerojatno u prosincu 2012 otkrića će implodirati, pa će otkrića postati beskonačna. Što bi to moglo značiti je otvoreno špekuliranju. Možda je to vrijeme velike transformacije, vrijeme prosvijetljenja?(7)

 

Solsticijsko galaktičko poravnavanje

Što je to tako specijalno u 21. prosincu 2012? Ima li taj datum kozmičko znaćenje?

Trajanje Maya Kalendara dugog brojenja u trajanju od 5125 godina, je peti od tako zvanih precesijskih ciklusa od približno 26.000 godina, također nazivan Platonovom velikom godinom, nazvanu po Platonu, koji je pretpostavio taj ciklus kao savršeni harmonijski broj od 25.920 godina.

 Precesija je u stvari vobliranje (njihanje) zvrka na ravnoj površini. Vobliranje počinje kada se vrtnja zvrka usporava i okretanje postane nestabilno, što uzrokuje naginjanje zvrka s jedne strane na drugu, sve dok konačno ne padne. Zemljina rotacija oko polarne osi, koja nam daje ritam noći i dana, je također podvrgnuta precesiji svoje polarne osi jednako kao i rotirajući zvrk. Samo si zamislite Zemlju kao rotirajući zvrk na ravnoj površini koja se naziva ekliptikom. Ekliptika je ravnina po kojoj planeti rotiraju oko Sunca. Ono što uzrokuje precesija Zemljine polarne osi, je kut od približno 23,5 stupnjeva prema osi okomitoj na ekliptiku. Tijekom 25.920 godina Zemljina polarna os kompletira jedan puni krug precesije. Time Zemlja sliči zvrku u sporom kretanju.

    .

Precesija polarne osi Zemlje

Precesija je uzrokom promjene pozicija konfiguracija zvijezda na nebu; na primjer zvježđa Velikog medvjeda, Orion-a i Pleiades-a (sedam kćeri Atlasa u Taurus-u) su mijenjala svoju poziciju na nebu tijekom stoljeća. Egipćani su imali drugu Polarnu zvijezdu (Alpha Draconis) za razliku od naše današnje (Polaris), jer se zvijezdano nebo iznad Sjevernog pola mijenja zbog procesije. Ona nije samo uzrok pomaku konstelacija zvijezda kao što su znakovi Zodijaka, koji se pomiču po punom krugu tijekom 25.920 godina, već i pomaku zih znakova Zodijaka gore – dolje obzirom na horizont Zemlje. Postoji 12 znakova Zodijaka koji predstavljaju konstelacije raspršene duž ekliptike.

Precesiju se može promatrati definiranjem pozicije Zodijak znaka u preodređenom trenutku godine. Ti predodređeni trenuci su solsticiji i ekvinociji, koji definiraju promjenu godišnjih doba. Ako se na primjer promatra Sunce u proljetnom ekvinociju (21. ožujak) svake godine tijekom perioda od 72 godine, uočilo bi se kako je znak Zodijaka pomaknut prema Suncu za 1 stupanj na nebeskoj poziciji. Za kompletiranje cijelog precesijkog kruga tog znaka obzirom na Sunce, tj. vraćanje na isto mjesto na nebu, trebalo bi 360 x 72 = 25.920 godina  Zato što precesija daje putanju znakova Zodijaka na solsticijima i ekvinocijima, precesija se također referencira kao precesija solsticija ili precesija ekvinocija.

U današnje vrijeme u proljetnom ekvinociju Sunce se poravnava s znakom Ribe i tranzitirat će prema poravnanju s Vodenjakom. To je razlog zašto pokret Novog doba govori o dolasku Doba vodenjaka. Stvarni datum tranzicije u doba Vodenjaka, vjeruje se, bi mogao koincidirati s krajem Maya Kalendara dugog brojenja, no u stvarnosti će trebati još najmanje 360 godina prije nego što proljetni ekvinocij uđe u Vodenjaka.

No moramo odgovoriti na početno pitanje, što to čini zimski solsticij 2012 tako specijalnim? Dakle, u prosincu 2012. će se dogoditi vrlo rijetko poravnanje u precesijskom ciklusu Zemlje od 25.920 godina. Iako je teško odrediti točan datum , negdje oko kraja Maya kalendara Zemlje, zimski solsticij Sunca i galaktički ekvator će biti poravnati. Tijekom događanja poravnanja, Sune će ući u ‘tamnu pukotinu’ Mliječne staze blizu centra naše galaksije. Stoga je to poravnanje vrlo rijetko u precesijskom ciklusu. A zato što se događa u zimskom solsticiju 2012. (21. prosinca 2012.), naziva se i Galaktičko poravnanje zimskog solsticija.

Kako je ranije spomenuto, točan datum tog poravnanja je vrlo teško izračunati, no astronomi ipak vjeruju da se to poravnanje već dogodilo 1998. Međutim zbog toga što je Sunce široko polovicu stupnja, potrebno mu je najmanje 36 godina za kompletno precesiranje kroz galaktički ekvator. Sunce je došlo do galatičkog ekvatora tijekom Zimskog solsticija 1980. i potpuno će proći galaktički ekvator u Zimskom solsticiju 2016. Godine između 1980. i 2016. se nazivaju zonom Galaktičkog poravnanja ili erom 2012. U prvom smo poglavlju spomenuli predviđanje Edgar Cayce-a o promjenama na Zemlji koje će se događati između 1958. i 1998. pri čemu je 1998. točka kulminacije tog poravnanja.

.

Zimsko solsticijsko galaktičko poravnanja Sunca s galaktičkim ekvatorom

Prema John Major Jenkins-u, autoru knjiga “Maya Cosmogenesis 2012 – Maya Kozmogeneza 2012.” i “Galactic Alignment, The transformation of Consciousness according to Mayan, Egyptian and Vedic Traditions – Galaktičko poravnanje, transformacije svijesti u skladu s tradicijama Maya, Egipćana i Vede”, Maye koje su znale za ekvinocijsku precesiju su namjerno odabrale koincidenciju svog Kalendara dugog brojenja s Galaktičkim poravnanjem zimskog solsticija. Kao što i naslov njegove knjige sugerira, Maye su vjerovale kako će to biti vrijeme velike transformacije svijestu. John Major Jenkins je našao dokaz o nužnom poznavanju fenomena precesije Maya-nskih motritelja neba. Maya kompleks hramova u Izapa-i je bio izgrađen za ili kao označavanje poravnanja Sunca s galaktičkim ekvatorom oko 2012! Jenkins u svojem daljnjem  istraživanju otkriva kako su i mnoge druge pradavne kulture, kao što su Egipatska i Veda tradicija, također shvaćale fenomen precesije. (8)

Dvije godine prije publiciranja Jenkins-ove teorije Galaktičkog poravnanja u “Maya kozmogenezi 2012”, dr. Smeljykov je objavio tekst o Modelu solarnog Zodijaka. U tekstu je skrivena verzija Galaktičkog poravnanja dr. Smeljakova. Njegov model Sunčevog Zodijaka postavlja naše Sunce u galaktički kontekst i otkriva postojanje četiri galaktička poravnanja u Platonovoj godini!

Kada je autor ove knjige prodiskutirao taj tekst s dr. Smeljakov-om, postalo je jasno, kako je njegov Model galaktičkog poravnanja dobio vrlo malo pažnje. Jenkins i njegova teorija galaktičkog poravnanja je s druge strane dobila dobro priznanje u krugovima koji su proučavali 2012.

Namjeravn kao ko-autorski članak s dr. Smeljakov-im o njegovoj teoriji galaktičkog poravnanja, objavljen na momj website-u, pretvorio se u novi službeni znanstveni tekst, objavljen u prosincu 2006. Naslov mu je bio “Crucifying the Earth on the Galactic Cross - Razapinjanje Zemlje tijekom galaktičkog križa”. Osnovica novom članku je bio publiciran tekst dr. Smeljakov-a 1996 i on se fokusirao primarno na Galaktičko poravnanje i njegovo odnošenje s različitim ezoteričkim križanjima..

U tom tekstu se galaktičko poravnanje referencira kao Great Celestial Conjunction – Veliko celestijalno spajanje, a postoje četiri takva poravnanja u precesijskom ciklusu. Veliko celestijalno spajanje je spajanje dvije križeva, Križa Zemlje s Galaktičkim križem.

Prvi križ, Križ Zemlje se stvara presijecanjem dviju ravnina, ravnine ekvatora Zemlje i ravnine ekliptike. Zato što je os Zemlje nagnuta prema ekliptici 23 stupnja, ravnina ekvatora Zemlje presijeca ekliptiku. To presijecanje je prva crta Križa Zemlje. (vidjeti donju sliku)

Na liniji presjeka nalazimo dvije točke, nazvane ekvinocijskim točkama. Ekvinocij (latinski Aqui = jednak, Noctium = noć) određuje trenutke tijekom godine kada je Sunce točno iznad ekvatora i kada su noć i dan jednaki. To se događa tijekom proljeća i jeseni, pa se stoga i zovu proljetni i jesenski ekvinocij.

Solsticij (latinski Sol = Sunce, Sticium = stajalište) je trenutak u godini kada nagib Sunca iznad horizonta doseže maksimum ili minimum. To su trenuci kada je Sunce na Sjevernoj polukugli točno 23,5 stupnja (širine) sjeverno iznad ekvatora (ljeto) ili je isto tolike širine južno iznad ekvatora (zima). os solsticija je okomita na os ekvinocija. Osi ekvinocija i solsticija su konstitucijski elementi Križa Zemlje na ekliptici. (vidjeti slijedeću sliku).

precession

Križ Zemlje, presijek ekliptike i ekvatora

Isti se pristup može koristiti za kreiranje Galaktičkog križa, što dr. Smeljakov naziva Solarnim Zodijakom. I dok je zemaljski Zodijak temeljen na okretanju Zemlje oko Sunca, solarni Zodijak je temeljen na okretanju našeg Sunčevog sustava oko centra Mliječnog puta. Mliječni se put sastoji od niza ‘spiralnih ruku’, a naš je Sunčev sustav na vanjskom rubu jedne od tih spirala (vidjeti slijedeću sliku).

.

Pogled s vrha na spiralne ruke Mliječne staze

Potrebno je 220 do 300 milijuna godina za kompletiranje jednog okretaja našeg Sunčevog sustava oko centra galaksije. Galaktički ekvivalent ekliptike Zemlje je ekliptika Sunčevog sustava. U stvarnosti se naravno Sunčev sustav okreće oko galaktičkog centra Mliječne staze i ne obratno. (vidjeti gornju sliku i naznačeni smjer okretanja).

Slično konstruiranju Križa Zemlje, može se kreirati i galaktička verzija tog križa za Sunčev sustav. Križ se konstruira iz presjeka dviju ravnina, ekliptike i ekvatora, ukoliko smo identificirali te dvije ravnine.

Prva je ravnina ekliptika našeg Sunčevog sustava. Aproksimiranjem je ekliptika Sunčevog sustava jednaka galaktičkom ekvatoru jer je Sunčev sustav vrlo blizu galaktičkog ekvatora i rotira oko galaktičkog centra u paralelnoj ravnini.

Druga je ravnina ekvatorijalna ravnina našeg Sunčevog sustava i zbog jednostavnosti se može izjednačiti s ekliptikom.

Identificirajući dvije ravnine, Galaktički se križ može konstruirati presjekom tih dviju ravnina, galaktičkog ekvatora i ekliptike Sunca. Sunčev sustav presijeca galaktički ekvator pod kutom od 60 stupnjeva. Presjek je ekvinocijska os Sunčevog sustava. Os solsticija Sunčevog sustava je okomita na ekvinocij i te obje osi formiraju Galaktički križ (vidjeti sliku na slijedećoj stranici).

.

Galaktički križ, presjek ekliptike i galaktičkog ekvatora

I Križ Zemlje i Galaktički križ se mogu postaviti jedan na drugi, jer oba križa dijele jednu zajedničku ravninu. I dok je Križ Zemlje kreiran presjekom ekliptike i ekvatora, Galaktički je križ kreiran presjekom ekliptike i galaktičkog ekvatora. Kako oba križa dijele ekliptiku, mogu se superponirati.

Figurativno Zemlja je razapeta na Galaktički križ. Slijedeća slika to demonstrira:

.

Raspeće Zemlje na Galaktičkom križu

Uočite mali kut između dva križa. I dok Križ Zemlje rotira s brzinom od jednog okreta u 26.000 godina, Galaktički križ virtualno stoji jer za njegov okret treba oko 220 do 300 miijuna godina. Tijekom precesijskog ciklusa, dva se križa potpuno preklapaju četiri puta, a ti se trenuci nazivaju Velikim celestijalnim sjedinjenjima. Kod Velikog celestijalnog sjedinjenja, ekliptika, ekvator i galaktički ekvator

tvore prave kutove. Zadnje Veliko celestijalno sjedinjenje je identično s Jenkins-ovim Galaktičkim poravnanjem oko 1998.

Dr. Smeljakov je izračunao i zonu 2012-ere za zadnje Veliko celestijalno sjedinjenje, koja se razlikuje od Jenkins-ove zone galaktičkog poravnanja (“era-2012”) samo po definiciji, a korespondira s periodom od 1978. do 2017.

No što sve to znaći? To sjedinjenje demonstrira ulaženje u Novo doba (New Age) jer smo ušli u novi kvadrant precesijskog ciklusa. Kvadranti dijele Platonovu/precesijsku godinu u četiri jednaka segmenta, koji korespondiraju s četiti Svjetske ere: Željezno doba, Srebrno doba, Brončano doba i Zlatno doba. Svjetske ere reflektiraju duhovnu izvrsnost čovjeka i evoluciju svijesti. Granice tih era koincidiraju s četiri Velika celestijalna sjedinjenja.

To daje diskusijama o početku Novog doba (Vodenjaka) novo svijetlo. Prema John Major Jenkins-u i dr. Smeljakov-u, Novo doba se događa upravo sada, a ne unutar nekoliko stotina godina dok Sunce ulazi u sazviježđe Vodenjaka u proljetnom ekvinociju.(9)

 

Kozmički utjecaj

Ukoliko uistinu neke nevidljive sile potiču evoluciju svijesti unutar predodređenih ciklusa, zašto je izgledna relacija s kretanjem planeta i galaktičkim poravnanjima? Ako su predviđanja za 2012 istinita, pa će čovječanstvo pretpostavljeno proći kroz transformacijski proces svijesti, koji to mehanizmi okidaju te događaje?

David Wilcock objašnjava kako je svijesna eter energija vakuma odgovorna za sve promjene Zemlje, koje je predvidio Edgar Cayce. Planete i zvijezde odbacuju obilje torzijskih valova svojom rotacijom i konstantno ponovno revidiranjući strukture etera. Svojim putovanjem na svemirskom brodu nazvanog Zemlja oko galaktičkog centra, ulazimo u različite zone gustoće etera. Wilcock-ove tvrdnje podržava dr. Harold Aspen sa Sveučilišta u Cambridge-u, koji je matematički dokazao postojanje različitih razina gustoće etera, koje nazivam ‘prostornim domenama’.

2000. je ruski biofizičar dr. Simon E. Shnoll objavio svoje 30-godišnje životno djelo u poznatom ruskom časopisu za fiziku, u kojem dokazuje kreiranost poremećaja u vakumu, kretanjem planeta, pri čemu ti poremećaju utječu i na žive i na nežive procese na Zemlji. Pronašao je cikličnost fluktuacija bioloških i kemijskih procesa, pa čak i radioaktivnog raspadanja, koja korespondira s celestijalnim kretanjem naših planeta. Shnoll je proučavao podatke šuma u histogramima mnogih fenomena i otkrio kako taj šum nije uopće slučajan, te kako su te fluktuacije odvijaju u skladu s celestijalnim rotacijama planeta. Koherentni šum u potpuno nepovezanim fenomenima dokazuje postojanje kolektivnog uzroka svim tim fluktuacijama.

Važno je uočiti nesposobnost matice zapadne znanosti za objašnjenje simultanog koherentnog reagiranja potpuno nezavisnih procesa, kao što su biološki, kemijski i fizikalni procesi, bez vanjskih utjecaja, samo s korespondencijom s kretanjem naših planeta. Ako prihvatimo da fizikalna materija nije napravljena od tvrdih kuglica nazvanih atomima, već predstavlja spirale u eteru, mediju kroz kojeg putuju i torzijski valovi, možemo početi sagledavati i shvaćati način na koji torzijski valovi mogu utjecati na mnogo stvari u našem materijalnom realitetu. Torzijski valovi, koji izviru iz planeta, Sunca i kozmosa, utječu i na svekoliki biološki život na Zemlji. Sunce je uveliko generator najmoćnijih torzijskih valova u Sunčevu sustavu i samo po sebi ima nemjerljivi utjecaj.

David Wilcock čak vjeruje u odgovornost torzijskih valova za spontana izumiranja postojećih formi života i stvaranje novih vrsta na Zemlji, što se događalo mnogo puta tijekom evolucije, prouzročivši kvantne skokove evolucije i nepostajanje veza u fosilnim nalazima. Torzijsko polje, koje je Erwin Laszlo nazvao A-poljem, a Rupert Shaldrake morfogenetičkim poljem, bi moglo biti istinskim nosiocem DNA informacija. Wilcock sugerira postojanje DNA morfogenetičkog polja u vakumu čak i prije postojanja formi života na

Zemlji, te kako su iz njih te forme emergirale. Vjeruje u morfogenetička polja kao prethodnike biološke evolucije.

Zato što je energija torzijskih valova čista kozmička svijesna energija, ona utječe i na našu kolektivnu i individualnu svijest, kao i na naš duhovni razvoj. Zone različite gustoće etera naše galaksije korespondiraju s različitim Svjetskim erama Veda tradicija. Postoje zone, koje prizivaju duhovnu tamu i zone koje pozivaju na duhovno buđenje. Upravo napuštamo Kali Yuga-u i počinjemo Doba vodenjaka. Ezoteričke tradicije su održavale na životu ta kozmička znanja stoljećima, no na Zapadu smo tek počeli dešifrirati njihov značaj. (10)

Ako je naš Sunčev sustav ušao u drugu zonu gustoće galaksije, koja je jače energetski nabijena, postoje li bilo kakvi mjerljivi učinci, koji bi to mogli materijalizirati?

 

Promjene u Sunčevom sustavu

Nepoznata javnosti, no dobro poznata organizacijama kao što je NASA, je činjenica da Zemlja nije jedini planet u Sunčevu sustavu koji trpi globalno zagrijavanje! Mnogo ljudi pretpostavlja uzrokovanost zagrijavanja industrijskim zagađivanjem i ispuštanjem ugljičnog dioksida. No to ne može objasniti globalno zagrijavanje Plutona, nama najdaljeg planeta koji se sve više udaljava od Sunca. NASA međutim službeno ne povezuje globalno zagrijavanje Zemlje s globalnim zagrijavanjem drugih planeta Sunčevog sustava.

Profesor geologije, dr. Aleksej Dimitrijev sa Sibiriskog odjela Ruske akademija znanosti, je proučavao te fenomene i zaključio kako su promjene, koje se događaju u našem Sunčevom sustavu, prouzročene visoko nabijenim materijalom koji ulazi u Sunčev sustav u ovoj regiji galaksije. Evo kratkog pregleda nedavnih promjena, koje su se dogodile u našem Sunčevom sustavu, na koje se referencira dr. Dmitrijev:

  • Uran i Neptun su pretrpjeli pomake polova
  • 400%-tna promjena intenziteta i svjetline Neptuna
  • udvostručenje magnetskog polja Jupitera
  • povećanje svjetline Saturna
  • rast crnih pjega na Plutonu
  • aurore na Saturnu
  • Venera pokazuje inverziju tamnih i svijetlih područja, uz svekoliko povečanje svjetline
  • na Mjesecu se pojčava atmosfera natrij kalija
  • 200%-tni rast atmosfere na Marsu koji postaje deblji
  • dramtične klimatske promjene na Marsu, kao što je topljenje ledenih kapa
  • porast Sunčeve aktivnosti (solarni bljeskovi)
  • porast heliosfere (magnetskog polja Sunca) za 1000%.

Sve gore spomenute anomalije su se razvile u zadnja dva desetljeća! Sunčeva heliosfera je magnetsko polje oblika kapi, koja se širi prema vanjskom prostori Sunčevog sustava. Rep te kapi pokazuje u suprotnom smjeru od smjera kretanja Sunčevog sustava. To je kao plameni trag kometa. Front heliosfere pokazuje žar energije plazme. Ta energija plazme je 1990. bila obično između 4 i 40 atronomskih jedinica dubuka (atronomska jedinica je udaljenost Zemlje od Sunca, 93 milijuna milja). Heliosfera sada ima sloj energije plazme dubok 100 atronomskih jedinica. To ogromno povečanje ne može objasniti Zapadna znanost.

NASA izvješća su također pokazala postojanje 400%-tnog povećanja brzine solarnih čestica, koje emitira Sunce, tijekom njihova putovanja interstelarnim prostorom. Vodljivost interplanetarnog prostora je na neki način porasla. (11)

Istraživač Michael Mandeville je 1998. dokazao porast potresa od 1973. za šokantnih 400%, a u 2000. je pokazao kako je vulkanska aktivnost između 1875. i 1883, porasla za skoro 500%.
Drugi nezavisni istraživač, Will Hart, je također istraživao istu materiju i došao do brojaka, koje pokazuju 2.119 potresa registriranih u 19. stoljeću. Međutim, samo 1970. registrirano je 4.139 potresa. To je očito ogroman porast. Prema Hart-u su se najveći potresi dogodili od 1960. Nakon 1960. su se probudili i mnogi uspavani vulkani, kao Popocatepetyl u Meksiku, koji je počeo s erupcijom 1990. nakon spavanja stoljećima. Registrirao je i enormni porast broja tornada u zadnjih nekoliko desetljeća:

  • 1950-tih 4796 tornada
  • 1960-tih 6813 tornada
  • 1970-tih 8580 tornada
  • 1980-tih 8196 tornada
  • 1990-tih do danas 10.000+ tornada.

Dr. Dimitrijev je već 1997. pokazao sveukupni porast prirodnih nesreća kao što su uragani, tajfuni, klizišta, plimni valovi, itd. između 1963. i 1993. za 410% . Prema dr. Dimitrijevu događa se energetska transformacija  u našem Sunčevu sustavu, koja mijenja vanjski sloj atmosfere, nazvan ionosfera, kao i magnetsko polje Zemlje. Te energetske promjene u Sunčevom sustavu su odgovorne i za promjene mustri klime na Zemlji.

Agencija za međunarodnu strategiju reduciranja katastrofa UN-a (UNISDR), objavila je izvješće 17. rujna 2004. indicirajući globalno povećanje prirodnih i ljudski kreiranih katastrofa. Broj žrtava prirodnih katastrofa se utrostručio od 1990. Švicarska osiguravajuća kuća i Centar za istraživanje epidemiologije katastrofa Sveučilišta Louvain u Belgiji došli su do istih zaključaka.

Ti zaključci nisu uključivali užasnu tsunami katastrofu 26. prosinca, koja je slijedila nakon potresa jačine 9,3 po Richter skali, a koji je pogodio obalu Sumatre u Indoneziji. Plimni valovi Indijskog oceana su preplavili i ubili više od 300.000 ljudi u mnogim susjednim zemljama. Manje poznata činjenica je pojava 44 sati kasnije prodora gama zraka, koji je pogodio Zemlju, sa 100 puta većom snagom od ranije zabilježenih. Kozmički udar je prouzročila neutronska zvijezda unutar naše galaksije sa suprotne strane galaktičkog centra. Taj je udar oslobodio više energije u djeliću sekunde nego što naše Sunce proizvede tijekom 100.000 godina, a eksploziji je trebalo 45.000 godina za dolazak do Zemlje. Paul La Violette to objašnjava u svojoj posljednjoj knjizi “Zemlja pod vatrom, Čovječanstvo preživljava apokalipsu’, kako je jezgra naše galaksije, centar Mliječne staze u prošlosti imao mnogo eksplozija u jezgri. Te se eksplozije događaju ciklički i šalju devastirajuće energetske izboje diljem galaksije. La Violette vjeruje kako su se te eksplozije dogodile prije 10.500 godina i prouzročile poplave širom svijeta, koje su zabilježene u pradavnim mitovima i knjigama znanja, te i u Starom zavjetu kao biblijski potop.

Novo otkriće u rujnu 2004. internacionalnog tima astrofizičara izgleda potvrđuje teorije La violette- Korištenjem novo razvijenog niza od 4 teleskopa nazvanog H.E.S.S (High Energy Stereoscopic System – visoko energestki stereoskopsi sustav) otkrili su postojanje u centru naše Mliječne staze supermasivne crne rupe. Prema vjerovanju znanstvenika, crna rupa u centru galaksije je ostatak eksplozije supernove, koja se dogodila prije 10.000 godina! Crna rupa od tada stalno zrači kozmičke gama zrake! Prema citatu dr. Paula Chadwick s Durkam sveučilišta: “takva bi eksplozija mogla ubrzati kozmičke gama zrake do visokih energija, koje smo vidjeli – milijardu puta više energije nego što je isijavanje X-zraka korištenih u bolnicama.”(12)

U skladu s njegovim teorijama iz knjige “Zemlja pod vatrom”, La Violette vjeruje u povezanost prodora gama zraka 27. prosinca i tsunami-ja od 26. prosinca. To objašnjava gravitacijskim valovima koji prate eksploziju neutronske zvijezde, koji su slobodno putovali brzinom svijetla i stigli na Zemlju nakon svog 45.000 godina dugog puta 26. prosinca 2004, dok je sam prodor gama zraka putova brzinom samo nešto ispod brzine svijetla i stigao s 44 sati kašnjenja. Po dolasku gravitacijskog vala, Zemlju se potresla trenutno snagom do 9,3 po Richter skali, dok je zakašnjeli prodor gama zraka prošao nezapaženo.

Činjenica koja uveliko zabrinjava astrofizičare, je Zemljino primanje prodora tih komzmičkih zraka već nekoliko godina. Prvo je bombardiranje tim kozmičkim zrakama bilo pred skoro 5 godina i od tada učestalo bombardiranje kontinuirano udara Zemljinu atmosferu. Znanstvenici Ruske akademije znanosti su pokazivali kako te visoko energizirane kozmičke zrake mogu prouzročiti nedavno promatrane anomalije,
kao što su super-olujni uragani i tajfuni, koji bjesne Zemljom, čudne munje koje se vide na nebu iznad artičkih područja, pojačane sunčeve buktinje i općenito povećani broj potresa. Njemački znanstvenici iz Max Planck Instituta  za nuklearnu fiziku u Heidelberg-u potvrđuju mogućnost odgovornosti tih zraka za klimatske promjene, kojima svjedočimo na Zemlji.

Za ilustraciju za što su sve te gama zrake sposobne, u kolovzu 2005, barem je 17 gama prodora bombardiralo naš Sunčev sustav. Ti se prodori danas povezuju s anomalijama, koje se uočene na Suncu 8 – 10 kolovoza. 15. kolovoza su se zasvijetlili polovi Saturna, aurore su bile prouzročene energetskim promjenama u Sunčevom sustavu. 19. kolovoza zajedno s prodorom gama zraka, aktivirao se vulkan na Svetoj Heleni. Na kraju mjeseca, 28. kolovoza, opet zajedno sa slijedećim prodorom gama zraka, na Suncu su se upalile tri solarne baklje klase M, nakon čega je uslijedilo koronalno izbacivanje mase (CME – coronal mass ejection). Slijedećeg dana, 29., dogodio se najrazorniji uragan u povijesti SAD, Katrina, koja se pojavila u New Orleansu-u, prouzročivši masovna razarnja na jugu SAD-a. Samo dva kasnije 1. rujna, tropski tajfun Talim se pojavio u Kini i Tajvanu, prouzročivši evakuacije 200.000 ljudi. Ako Katrina nije bila dovoljna, dva tjedna kasnije, američku južnu obalu je ponovno pogodio sličan uragan. Ovog je puta to bila Rita, snage 5 uragan skale, razarajući uragan koji je oslabio na snagu 3 skale uragana pri dolasku do kopna. U istom mjesecu pojave tih ekstremnih vremenskih uvjeta i prodora gama zraka, u jednom jedinom danu 3 rujna 2005, Zemlja je izbrojila ni manje ni više nego 60 potresa širom svijeta!(13)

Ruska međuanrodna znanstvenica Sorcha Faal je kontinuirano upozoravala na prijeteće katastrofe u SAD-u unutar svojih izvješća 2005. Prezentirala je informacije ruskih znanstvenika ne samo o uznemirujućim kozmičkim zrakama već i o porastu pritiska San Andreas rasjeda i novo otkrivenog rasjeda Madrid u SAD-u. Ruski su znanstvenici anticipirali glavne potrese ne samo u SAD-u, već i u istočnim područjima Rusije.(14)

Druga alarmantna činjenica se odnosi na ponavljanje El Nino fenomena, što se ne može objasniti globalnim zagrijavanjem zbog Sunca. Izrazito snažno zagrijavanje samog oceana bi moglo prouzročiti takav učinak. David Wilcock vjeruje u zagrijavanje jezgre Zemlje zbog jačeg dotoka energije etera, pa je zagrijavanje jezgre uzrokom zagrijavanja oceana. Dr. Dimitrijev je dokazao izravnu povezanost temperaturnih promjena oceana s promjenama zemaljskog magnetskog polja. Samo takvo povećanje eter dotoka, kako sugerira David Wilcock, može objasniti tuvezu inače dva nezavisna fenomena - zagrijavanje oceana i promjene u magnetskom polju.(15)

Dramatične se promjene događaju i na Suncu. Izgleda rastu aktivnosti Sunca. Aktivnosti Sunca se manifestiraju u dva fenomena, solarnim plamenovima i koronalnom izbacivanju mase (CME). Sunčeve pjege su izduženja magnetskih polja s površine Sunca i odgovorne su za kreiranje Sunčevih plamenova. Ti plamenovi zrače ogromne količine energije u formi radijacije X-zraka, koje dosegnu Zemlju za osam minuta. Sunce ima cikluse svojih pjega od 11 godina. Na kraju tog ciklusa invertira se magnetski polaritet Sunca, odnosno događa se pomak polova, gdje Sjeverni pol postaje Južnim polom i obratno. Dovoljno je čudno, što je korona, kugla čiste plazme koja se izdiže nekih 2500 kilometara od površine Sunca, mnogo toplija od same površine Sunca. Dok je na površini Sunca temperatura 5.700 stupnjeva Celzijusa, korona može dosegnuti temperaturu i od dva milijuna stupnjeva Celzijusa! To je misterija za ortodoksnu znanost, jer bi se očekivao pad temperature kako se odmičemo od površine Sunca, no umjesto toga temperatura raste do astronomskih visina!

CME-ovi su eksplozije plazme koje se događaju u koroni. Potrebna su dva do tri dana prije nego što CME nabijene čestice stignu do Zemlje. I solarni plamenovi i CME-ovi mogu prouzročiti razarajuće učinke satelitima i ometati radio komunikacije.

1989. udarile su  snažne CME Zemlju i onesposobile mnoge satelite i mrežu napajanja Hidro – Quibec u Kanadi, pri čemu se nestalo struje za 7 milijuna ljudi. Međutim dosadašnji rekord sunčevih aktivnosti je

zabilježen 2003. 21. listopada 2003 izdano je upozorenje zbog povećane solarne aktivnosti, a 28. listopada  je uočena do tada najveća sunčeva pjega. Uskoro nakon toga je aktiviran solarni plamen. 4. studenog, postavljen je rekord svih vemena, najveći ikada zabilježen solarni plamen, iza koga je slijedila CME, koja je srećom za malo promašila Zemlju. Najalarmantnija je činjenica, međutim, najveća izmjerena CME

ikada, koja se dogodila dvije godine kasnije od zadnjeg solarnog maksimuma u veljači 2001. Očito je naše Sunce postalo nemirno i ponaša se neobično. Bilo bi čudno kada ne bi posmislili kako će slijedeći solarni maksimum biti 2012!(16)

Solarni plamenovi 4. studenog 2003. (NASA)

Dodatni utjecaj na eteričku stabilnost Zemlje je prouzročio tranzit Venere 8. lipnja 2004. To rijetko poravnanje Sunca, Zemlje i Venere se zadnji put dogodilo 6. prosinca 1882.

Dan nakon prolaska Venere, aktivirao se Ijen vulkan na Javi, iza čega je slijedila erupcija Bizimijani vulkana u Rusiji 29. lipnja. Srpanj je bio vrlo težak mjesec s ukupno osam erupcija vulkana širom svijeta. U rujnu  2004. se dogodilo 15 erupcija, uključujući i Etnu u Italiji. Utjecaj prolaza Venere na nestabilnost vulkana na Zemlji se jedino može objasniti teorijom etera. Ortodoksna znanost ne može objasniti način kojim bi prolazeći planet mogao imati sve navedene učinke na Zemlju.

Međutim, ako prihvatimo eter kao realnost, možemo početi sagledavati razloge promjena dotoka energije etera u Zemlji zbog planetarnog kretanja. David Wilcock to objašnjava tezom kako jezgra Zemlje sadrži plazmu, a ne kako to postojeća znanost drži rastaljeno željezo. Dotok etera ima izravan utjecaj na volumen jezgre od plazme, koji se povećava tim dodatnim dotokom. Ta plazma pokušava naći put do zemaljine kore, gdje se hladi u lavu koja uzrokuje vulanske aktivnosti i potrese.

Tranzit Venere se događa u parovima s intervalom od osam godina. Slijedeći je prolaz 6. lipnja 2012!

Istraživač Will Hart je uvjeren kako su Maya svećenici znali o prolazu Venere i ciklusima sunčevih pjega, te o načinu događanja katastrofe, koje sada proživljavamo. Zbog toga su što Maye znale i o ciklusu maksimuma sunčevih pjega i za konvergenciju prolaza Venere s godinom 2012, odabrali su 2012 kao krajnji datum svog sustava kalendara, misli Hart.

Shvaćanje prolaza Venere i njegovog značaja, demonstrirali su Maya svećenici, koji su predvidjeli povratak Quetzalcoatl-a, boga Asteka 1518. Bog Quetzalcoatl je asociran i s planetom Venerom i s bradatim čovjekom koji je vjerojatno doveo civilizaciju u Meksiko. Čovjek koji je doveo tu ‘civilizaciju’ u Meksiko je bio Juan de Grijalva, kada je otkrio Meksiko 1518. Stoga izgleda kako su Maye anticipirale njegov

dolazak. Začuđujuća je činjenica što se u godinama 1518 – 1526 dogodio i prolaz Venere. Vjerojatno se Hernando Cortez iskrcao na meksikansku zemlju 1519 i osvojio Astečki imperij. Na nesreću za Maye dogodilo sa samo razaranja kulture Maya. Godinama kasnije Cortez je postao utjelovljenje Queltzalcoatl-a.(17)

 

Rekapitulacija

Danas postoji dovoljno dokaza o dramatičnim  promjenama kojima svjedočimo u zadnjim desetljećima. Zašto NASA ignorira te promjene i namjerno drži javnost u neznanju o tim promjenama? Ruski znanstvenici mnogo bolje odrađuju posao i usuđuju se definitivno zaključivati. Zašto onda ne uzima SAD ozbiljno globalno zatopljenje? U protivnom bi se pojavili na Kyoto konferenciji o kontroli klime i redukciji ugljičnog dioksida, zar ne? Ekonomski interesi su najvjerojatnije motivacijski faktor iza oba negiranja; izgleda ne žele kreirati paniku, koja bi mogla naškoditi ekonomskim interesima!

Znanstveni dokazi su izgleda uvjerljivi i sugeriraju događanje transformacije života na Zemlji, koja je prouzročena energetskim promjenama koje se događaju unutar našeg Sunčevog sustava. Znanstvenici su otkrili povezanost bioloških, kemijskih, fizikalnih pa čak i ekonomskih trendova s kretanjem planeta i aktivnošću Sunca. To sugerira događanje evolucije unutar dobro-definiranih kozmičkih ciklusa. Najvažniji kozmički ciklus je izgleda precesijski ciklus od 25.920 godina.

Ezoterička Veda kozmologija oslikava ljudsku evoluciju kao putovanje kroz svjetske ere ili Yuge. Prema Veda komzologiji ulazimo sada u novu eru evolucije čovječanstva, koja se naziva Zlatnim dobom.

Ulaženje u Zlatno doba je izlgeda povezano i s proročanstvom Maya kalendarskog ‘kraja vremena’ 2012 godine. John Major Jenkins je pronašao obilje tragova koji pokazuju kako su pradavne kulture i duhovne tradicije širom svijeta znale o precesiji Zemlje. Po njegovom vjerovanju, prastanovnici su nam ostavili artefakte i mitove diljem svijeta, ukazujući na važnost precesije i solsticijskog galaktičkog poravnanja, solarnog maksimuma i prolaza Venere.

Kroz knjigu smo ukazivali na relacije koje postoje između pradavne Istočnjačke mudrosti i današnjih znanstvenih otkrića o svemiru. Te Istočnjačke tradicije nisu bile samo tradicije koje su održavale onu kozmologiju na životu, koju tek sada naši znanstvenici počinju potvrđivati. U slijedećem poglavlju ćemo pogledati Bibliju i otkriti koje je pradavno znanje i u njoj bilo očuvano.


PRETHODNA          SLIJEDECA


Souls of Distortion 2006

Home: www.soulsofdistortion.nl